Ako ćemo dakle biti Kristovi, kao oni koji donosimo urod samo na njemu, onda moramo biti spremni i zamjeriti se radi Evanđelja, pa u tendenciji koja smjera prema općoj zbunjenosti ustati kao čuvari Kristovih zapovijedi (vidi 1 Iv 3, 24).
Današnje čitanje iz Evanđelja po Ivanu je dio iz Isusova govora na Posljednjoj večeri.
Poznato nam je da je Ivanovo izvješće o Posljednjoj večeri drugačije u odnosu na ostale evanđeliste, a započinje Isusovim pranjem nogu učenicima (vidi Iv 13), te završava njegovom veliko svećeničkom molitvom za učenike (vidi Iv 17).
Na neki način ovdje je u pitanju Isusova duboka poruka i oporuka učenicima o služenju i žrtvi na koju su pozvani iz njegova primjera… Da bi mogli nasljedovati taj primjer služenja i žrtve, i donijeti traženi plod, učenici moraju posve ostati na Isusu, jer on je trs a oni loze (vidi Iv 15), kako smo čuli u današnjem evanđeoskom čitanju.
To posve isključuje bilo kakvo prilagođavanje strujanjima svijeta ili priklanjanje nekim interesnim skupinama. Samo posve ostati na Isusu znači izvršiti zadano poslanje, a u suprotnom je izdaja toga poslanja i neminovno gubitak života. Tu Isus daje usporedbu s lozom koja ako nije na trsu sahne, te biva izbačena van u oganj.
Pravi Isusovi učenici, vjerni poslanju, su oni koji nastavljaju širiti Isusovu riječ, njegov nauk, onako kako su ga primili apostoli u početku. To je znak da oni ostaju u Isusu i on u njima, i samo takvi se mogu zvati Isusovim učenicima (vidi Iv 15, 7).
Kroz sakramente, kroz euharistiju, Isus nas hrani svojim životom. Kakav ćemo dakle plod donijeti ovisi upravo o tome koliko smo blizu sakramentalnom životu, odnosno koliko se damo korigirati Isusovim životom. A rečeno je kako samo ona loza (kršćanin) koja ostane na trsu, tj. Isusu, ne sahne.
Jasno je iz svega kako nema nekih međuzona po kojima bismo mogli primati Isusov život u sebe i istovremeno zastupati nešto što se protivi njegovoj riječi, njegovu nauku. U tome je jasno i današnje drugo čitanje: I tko čuva zapovijedi njegove, u njemu ostaje, i On u njemu. (1 Iv 3, 24)
CRKVA NIKOGA NE TJERA!
Čuo sam nedavno neke kako se pokušavaju opravdati nekakvim argumentima sebi u prilog kako Crkva tjera ljude nekim svojim zastarjelim razmišljanjima, te ako želi vratiti ljude u Crkvu mora se prilagođavati. Međutim, Crkva nikoga ne tjera, nego svatko onaj tko pristaje na ideologije i razmišljanja protivne Kristovim zapovijedima tjera sebe iz Crkve, a Crkva se ne može prilagoditi grijehu koliko god ga netko lijepim riječima kitio.
Logično je dakle da ne može pristupiti sakramentima, odnosno biti dionik Isusova života, a istovremeno zastupati nešto što je protivno Božjima zapovijedima, protiv moralnog zakona, protiv života, protiv čovjeka.
Tako se ne može blagoslivljati istospolne veze pod izlikom dobra tih osoba, jer nitko nema ovlast od Boga blagoslivljati nečiji grešni život. Pod istom bi se krinkom onda moglo provući opravdanje i za bilo koji drugi grešni život, ali znamo vrlo dobro da životu u grijehu nije dobro osobe, nego propast osobe.
Zadaća je dakle svakog biskupa beskompromisno braniti crkvena učenja, jer kako reče jedan uvaženi kardinal ovih dana: “Oni nemaju moć da ih promijene – nitko od nas nema.”
Treba nedvosmisleno i jasno reći koji je uvjet da bi netko bio i ostao član Crkve. Da bi netko bio član Crkve mora povjerovati u Poruku i prihvatiti istine spasenja, te se držati nepromjenjivog Božjeg zakona i nauka, kojeg je Crkva čuvarica i navjestiteljica. Za osobu koja to odbija i odbacuje, te pristaje na novotarije ili širi proizvoljna tumačenja, pa iako bio u pitanju neki biskup, možemo slobodno ustvrditi da više nije na trsu, nije na Kristu, nije član Crkve, nego raskolnik i otpadnik.
A Krist Gospodin jasno poručuje takvima: Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore. (Iv 15, 6)
Za osobu pak koja povjeruje u ono što Crkva naučava kažemo da se obratila i da postaje njenim članom. Ona postaje poput loze na trsu koja donosi obilat rod (vidi Iv 15, 5).
Najbolji nam je primjer obraćene osobe sv. Pavao koji je od progonitelja postao gorljivi navjestitelj evanđelja Kristova među poganima, a zbog toga onda i sam izložen progonima…
Da se htio dodvoriti i ostati hvaljen i čašćen mogao je izabrati drugi način komunikacije i ublažiti oštricu navještaja. Međutim, Pavao je bio dosljedan čovjek, pa nakon što je i sam spoznao svoje zablude želio je da i drugi budu upoznati sa zabludama i da ih napuste, te da se priklone Istini.
I sam je iskusio kako su mu morale prethodno spasti ljuske s očiju, a to je ono što je bilo zasnovano na njegovoj „slobodnoj“ pameti i mišljenju (njegovu gledanju), te kako je trebao primiti nove oči, sada prosvijetljene Isusovom istinom.
Tako postaje navjestitelj onoga što je stvar Božje objave i koja kao takva nije podložna „slobodoumnim, naprednim“ ljudskim tumačenjima koja su uvijek podložna okruženju, tj. prostoru, vremenu, ideologiji ili trenutnom raspoloženju, stanju, medijima svijeta i sl.
Novost je dakle kršćanske teologije i u tome da ona nikad nije stara ili zastarjela nego je uvijek svježa, nova i istinita, i nije joj zadaća da se nekome svidi, ili da je hvale kao „naprednu“ i „liberalnu“. Događa se da neki upadnu u tu zamku, upravo zbog trenutnog vlastitog stanja ili nekakvog kompleksa i potrebe da bi bili viđeni i hvaljeni.
Međutim, Isusova riječ nije ni „liberalna“ ni „konzervativna“, jer to su termini ljudske nestalnosti i ograničenosti, nego je vječna, nepromjenjiva, spasonosna i životna i uvijek napredna za one koji se dadu njome poučiti…
ŠUTNJA NA ZLO ZNAČILA BI ZAPRAVO SLAGANJE SA ZLOM!
Mi zato, koji želimo ostati na trsu, moramo znati kako nam se zbog držanja Kristove objavljene istine i radi Evanđelja valja i zamjeriti s onima kojima smeta jasnoća te istine. Tako, kad tumačimo određena strujanja i vjetrove koji pušu, mi ih uvijek trebamo prethodno podvrgnuti Božjem rendgenu koji registrira svaku zloćudnost, ma kako se ona vješto skrivala iza vanjskog zdravlja.
Dakle, ako se trenutna gibanja na pozornici podvrgnu tom rendgenu onda nam ona otkrivaju kako manipulacija terminima rod/spol/brak dugoročno nosi istu strahotu kao i abortus/eutanazija, jer je zapravo riječ o abortusu/eutanaziji čovjeka kao Božje slike…
Ako ćemo dakle biti Kristovi, kao oni koji donosimo urod samo na njemu, onda moramo biti spremni i zamjeriti se radi Evanđelja, pa u tendenciji koja smjera prema općoj zbunjenosti ustati kao čuvari Kristovih zapovijedi (vidi 1 Iv 3, 24).
Ostati na Isusu-trsu, bez kojeg nam nema ploda ni života, zahtijeva od nas dakle iznošenje Isusove istine. Kako napisa sv. Ivan: „Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom.“ (1 Iv 3, 18)
Sa stranice dominikanci.hr
