Crkva gubi svoju prepoznatljivost uvijek onda kad joj lukave ideologije svijeta pristupe sa svojim podgrijanim jelom i toplim sendvičima, a ona zagrize. Tko nasjedne na njihove zalogaje, bio on biskup, svećenik i sl., događa mu se kao Ezavu…
Današnje prvo čitanje može se nazvati pokušaj ušutkivanja, a u povezanosti s time evanđelje je u prvom dijelu neka vrst podlijeganja toj napasti i utonuća u mentalitet i poslove svijeta, a drugi dio je intervencija Uskrsloga kao podsjetnik na prvu i osnovnu zadaću koje se moraju držati njegovi učenici, odnosno Crkva na čelu s Papom.
JESMO LI POSLUŠNI VIŠE BOGU ILI ONOME ŠTO NAM NAMEĆE SVIJET?
Pritisak koji prolazi svaki kršćanin, a kojemu je posebno izložena Crkva i njeni pastiri, je prestati govoriti onako jasno kako to Gospodin traži, a prilagoditi se mentalitetu i jeziku svijeta…
O čemu je riječ najbolje bi se to opisalo prema primjeru jedne vjernice koja mi je ispričala što je doživjela na gradskoj tržnici. Neki čovjek kojih dvadesetak metara dalje od nje, usred tržnice i između toliko prisutnog naroda, opsovao Boga na sav glas da su svi to čuli.
Međutim, većina uokolo prisutnih se nije ni okrenula, vjerojatno dobrim dijelom i iz straha… Gospođa je pak na to rekla: „Blagoslovljeno ime Božje. Isuse obrati ga.“ Jedan drugi čovjek koji je bio blizu nje je odmah pogledao prema njoj i upitao je: „Gospođo, što vam je?! Zašto to govorite?“ Dakle, ničim nije reagirao na psovku onoga, jer mu je to bio „normalan“ govor, ali je reagirao na riječi gospođe…
Što uznemiruje svijet čuli smo i u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih… Riječ je o jasnoći izražavanja vjere, jasnoći iznošenja nauka Crkve… Svijet ne želi Crkvu čija se poruka jasno čuje po ulicama i trgovima.
Svijet nas kršćane može podnositi dok plašljivo šutimo, dok smo uronjeni u lažne obzire, dok smo zatvoreni među zidove sakristije. Jer, po njima, ako si vjernik moraš biti tiho, ne smiješ reagirati, ne smiješ ustati u obranu svojih uvjerenja…
Ako li se samo malo oglasimo već su tu tzv. demokrati takvog svijeta s reakcijama, s lekcijama o ljudskim pravima pingvina, i jer mi ne razumijemo njihov mozak žele nas poučiti što bismo trebali govoriti. U suprotnom nismo tolerantni i moderni, a po njihovim pravnim stručnjacima postajemo katolibani i kao takvi legitiman vojni cilj koji je slobodno uništiti, spaliti i baciti u jamu…
Nedavno je, drsko i s jedva suzdržanom mržnjom, reagirao demokratski jedan tzv. liberalni političar na uskrsnu propovijed kardinala Bozanića. Taj gospodin, koji se boji praga crkve (od križa dobije osip), našao se kardinalu spočitavati što nije trebao govoriti, a što je pak trebao reći.
To je dobar primjer shvaćanja slobode govora po mentalitetu svijeta. Za takve je sloboda govora govoriti samo ono što odgovara njihovu moždanom sklopu, a šutjeti o onome što uznemiruje njihove uši, iako je najčešće tek tada u pitanju puna istina. Nije li upravo takav mentalitet sudio Bl. Alojziju Stepincu i ubio Bl. Miroslava Bulešića.
Koga dakle trebamo slušati mi kao vjernici katolici odgovor nam je dan u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih.
Poslušnost Bogu važnija je od poslušnosti čovjeku, i to je mjerilo ispravnosti naših djela. Dakle, ako bi netko tražio od nas da učinimo nešto što znamo da je protivno Božjim zapovijedima nismo dužni poslušati ga, pa iako nam bio nadređeni, ili čak roditelj, skrbnik, odgojitelj, političar i sl.
Kao što su Petar i apostoli odgovorili Velikom svećeniku, koji im je branio govoriti i učiti u ime Isusovo – Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima (Dj 5, 29).
ISUS ŽELI DA NASTAVIMO NJEGOVO DJELO A NE DA UTONEMO U NEPREPOZNATLJIVOST!
Isus želi biti dio naših djela i razmišljanja, kako bi nas spasio od životnih promašaja i razočarenja, od pogubnosti životne praznine, od uspavanosti mentalitetom svijeta ili pak od zatvorenost u sebe zbog straha od tog mentaliteta. On želi biti vidljiv, prepoznatljiv u našim svakidašnjim poslovima i djelima, želi da ga učinimo prepoznatljivim…
NAŠA PRVA ZADAĆA! TKO PUNI NAŠE MREŽE?
Uskrsli želi nastaviti djelovati i raditi s nama, jer ono što se dogodilo u uskrsno jutro (i na dan našeg krštenja) nije tek jedna prolazna epizoda, da bismo se mi poslije toga mogli vratiti svojim starim zanimanjima.
Prva lekcija mora biti dobro utvrđena, dobro naučena u ponavljanju, kako bi se uočila jasna razlika između prazne i pune mreže. Zašto mi je mreža prazna? A zašto mi je mreža puna?
Učenici čim izlaze iz promišljanja o onome što se događalo tih dana, odlaze u ono što im je nasumice palo na pamet, a to je plod dosade mentaliteta svijeta. Iz te dosade rađa se jalovost… Učenici izlaze i kreću sami dirigirani onim vanjskim.
S druge strane, Isus također radi, ali on je već pripremio ono oko čega su se oni uzalud cijele noći bez njega mučili. Gdje je on mogao uloviti bez mreže ono što oni nisu uspjeli s mrežom? To je također pitanje koje bismo trebali ponijeti u usporedbi sa sobom.
Ribe su na onoj strani gdje je Isus! Promjena nas i našega rada utječe i mijenja rad zajednice u koju smo postavljeni. Ako se naš posao ništa ne razlikuje od svakodnevice i poslova svijeta kako ćemo onda mijenjati zajednicu kojoj smo upućeni.
Ako svijet nas mijenja (umjesto da mi mijenjamo svijet – „oblikujte zemlju i sebi je podvrgnite“) i ako poslovi svijeta utječu da naši poslovi postaju svjetovnjački (umjesto obrnuto), kako mi onda možemo reći da smo izvršili svoje poslanje i zadaću: mijenjati svijet i ljude u njemu.
Mi se moramo otrgnuti lukavosti svijeta i njegovih lonaca i raditi ono za što smo pozvani. Isus je jasan kad kaže Petru: Pasi ovce moje! Želi mu reći – to je tvoja zadaća za koju sam te postavio. A kako je ne bi zaboravio i počeo se opet baviti nekim drugim poslovima, koji često vode u prazninu i propast, trebaš mi stalno ponavljati: Isuse, ti znaš da te ljubim.
Samo življena ljubav prema Isusu daje sposobnost i snagu pastiru da ostane na visini zadatka, a to je biti čuvar povjerenog stada.
Sa stranice dominikanci.hr
