Bez „pravilnog nauka“ (Rim 6, 17) kako ga naziva sv. Pavao, čemu bismo trebali svjedočiti? Stoga nam je potrebna obnova katoličkog obrazovanja na svim razinama.
Isus nam je naredio da „ljubimo Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim (grč. dianoia)” (Mt 22, 37). Jedan od načina na koji Crkva sluša Gospodinovu zapovijed jest formuliranje nauka. Doktrina je rezultat Crkve koja se okrenula ljubavi, promišljenom razmišljanju o Gospodinovoj Riječi (Svetom pismu i apostolskoj tradiciji). Ipak, danas nemali broj katolika (podjednako klerika i laika) su sumnjičavi prema doktrini. Neki misle da je intelektualno ozbiljna vjera znak tradicionalizma. Drugi smatraju da je nauk daleko od stvarnosti i koči pastoralni odgovor Crkve prema današnjoj kulturi.
Ne možemo se pretvarati da kulturne revolucije usmjerene prema modernosti i post modernosti nisu umanjile crkvenu težnju za doktrinarnom sintezom istine. Antičko doba proizvelo je svoju intelektualnu sintezu (npr. grčku filozofiju, rimsko pravo). Srednjovjekovni autori izradili su nove i poboljšane sažetke znanja koje su im bili na raspolaganju. Čak su i mnogi moderni znanstvenici učinili isto, samo se sjetite enciklopedijskog pokreta u razdoblju prosvjetiteljstva. Ipak, naglasak modernosti na specijalizaciji ustupio je mjesto intelektualnoj fragmentaciji i relativizmu te, prema tome, široko rasprostranjenom subjektivizmu i emocionalizmu.
Među članovima Kristovog mističnog tijela, postmoderni pristup često je vidljiv i u djelovanju Crkve i u formacijskim okvirima, poput kateheza i u bogoslovijama. Dok je u prošlosti Crkva ulagala mnogo truda, vremena i novca u promicanje kvalitetnih studija i na temelju njih novih oblika kultura, danas su stvari sasvim drugačije. Nekoliko kratkih zapažanja o tome.
Nekada je bilo jasno da kandidati za svećeništvo moraju puno učiti. Izgleda mi da se danas pretpostavlja da što su manje studiozni- znači da će biti „bliži ljudima“ nakon što budu zaređeni i poslani u župe.
Profesori u bogoslovnim sjemeništima i teološkim ustanovama koji zahtijevaju da se pitomci obrazuju promatraju se danas kao oni koji su „izvan dodira sa stvarnošću“, a ponekad ih i nadređeni prekoravaju. Rečeno im je da ne bi trebali „obeshrabrivati“ bogoslove teškom literaturom ili brojnim zahtjevima za polaganje ispite. Nešto se slično događa s katehetama u velikom broju župa. Postoje župnici koji ne cijene katehete koji traže od djece i tinejdžera da dobro nauče istine vjere, dok je to u prošlosti bio preduvjet za pristupanje sakramentima.
Kao što je Massimo Faggioli nedavno istaknuo: „čini se da je trenutna kriza institucionalnog katolicizma okončala tradiciju biskupa i kardinala koji su isto tako bili javni intelektualci… Danas je rijetko pronaći biskupa koji objavljuje knjige koje su nešto više od obične zbirke njegovih homilija“. Faggioli tvrdi da među prisutnim biskupima samo nekolicina može „artikulirati svoju viziju Crkve i katoličanstva“. Faggioli ide toliko daleko da tvrdi kako su „takozvani Franjini biskupi, oni koji najviše podržavaju ciljeve i viziju pontifikata, te se doimaju sposobnima samo ponoviti ili oponašati ono što papa tvrdi“.
O Faggiolijevoj se analizi može raspravljati, no čini se da je u jednoj tezi na dobrom tragu jer kod pastoralnog djelovanja velikog broja katoličkih biskupa na djelu je svojevrsni protuintelektualizam. Naravno, ne bismo trebali prestrogo suditi jer današnji biskupi imaju jako težak posao i prema ovoj perspektivi trebali bismo suosjećati i surađivati s njima najviše što možemo. S druge strane, moramo se sjetiti da su i biskupi nekoć bili bogoslovi, a problem je u vrsti teologije koju su kao bogoslovi učili.
Crkva bi u prošlosti trošila novac za izgradnju prekrasnih crkava i pokroviteljstvo nad umjetnošću. To bi rezultiralo izvanrednim nizom lijepih umjetničkih djela u službi propovijedanja i evangelizacije, kao i poticanjem i rastom kršćanske kulture u svijetu. Današnja Crkva još uvijek troši mnogo novca na umjetnost, ali često se stvaraju crkve i umjetnička djela koja se jedva mogu definirati kao umjetnost. Fragmentacija i subjektivizacija kulture utjecali su na Crkvu i u tome polju. Nekoć je Crkva bila lider u kreiranju ljepote i kulture. Sada slijedi trendove sekularne (i često protu kršćanske) zapadne kulture. Te ulaže novac vjernika doprinoseći zapravo vlastitom uništenju.
Budući da je kršćanstvo religija inkarniranog Logosa, ono je uvijek stvaralo kulturu i način života utemeljen na logičkim tvrdnjama i postupcima koji slijede kao posljedica toga. U naše vrijeme doživljavamo Crkvu koja i u svojoj liturgiji i u svojim javnim izjavama i odlukama vjerojatno previše priznaje subjektivizam i sentimentalizam. Ona isto tako nastoji prihvatiti i promovirati mnoge slučajeve mainstream propagande koji se predlažu kao element boljeg, otvorenijeg i progresivnijeg društva. To ostavlja dojam da je Crkva bliža svakodnevici, da prati iskustvo vjernika. Istina je obrnuta; da slabi ili čak gubi ulogu vođe i za svoje članove i za sve druge pojedince.
Jasan primjer za to je kriza koja se dogodila paralelno s pojavom virusa COVIDa-19. Ne ulazeći ovdje u detalje, možemo reći da bi Crkva trebala voditi ljude u sadašnjoj krizi, kao i u svim drugim takvim situacijama, ističući svjetlo zdrave racionalnosti svijetu, kao što mjesec odražava svjetlost sunca, a umjesto toga slijedi, pa čak i preporučuje sporne protokole koje su uspostavile civilne vlasti, a da ni ne pokušava raspravljati o njima. Takav stav nije podrška civilnim vlastima; to je predaja.
Kao religija koja objedinjuje vjeru i razum, katoličanstvo je uvijek doprinosilo teološkom razvoju, koje je na kraju dovelo do svečanih dogmatskih definicija, ili do obogaćivanja doktrinarnog razumijevanja evanđeoske poruke. („Transupstancijacija” je jedan od mnogih mogućih primjera). Trenutno vidimo da Crkva organizira ili se pridružuje mnogim ekumenskim komisijama kako bi raspravljali o nauku s našom odvojenom braćom, ali ne vidimo mnogo rada na stvaranju novih dogmi kroz temeljito proučavanje Objave.
Naprotiv, postoji tendencija da se spriječi novi doktrinarni razvoj, ako ne i odstupanje od doktrina koje je Crkva naučavala stoljećima. Mnogi teolozi rade na novim doktrinarnim paradigmama i novim kriterijima za tumačenje vjere, ali se isto tako protive sustavnom nauku i teologiji. Oni zasigurno neumorno rade na evoluciji doktrine, ali čini se da ne cijene razvoj doktrine koja je u kontinuitetu s prošlošću. Sada, ako nešto evoluira u teologiji, prestaje biti ono što je bilo prije, dok ako se nešto prestane razvijati prirodno i organski, umire. Katolička doktrina nikada ne bi smjela tako evoluirati, s jedne strane; a s druge strane, nedostatak rada na promicanju organskog, doktrinarnog razvoja jasan je znak dekadencije.
Sveti papa Pavao VI. priznao je da je podučavanje vjere u moderno doba komplicirano jer je naše društvo skeptično prema autoritetima, kao što navodi i u dokumentu: „Suvremeni čovjek spremnije sluša svjedoke nego učitelje, a ako i sluša učitelje, to je zato što oni su svjedoci” (Evangelii Nuntiandi, br. 41). Riječi svetog Pavla VI. zasigurno su bile poziv učiteljima da prepoznaju opasnosti licemjerja i da uvide da njihovo zvanje zahtijeva autentičnost – poziv koji je postao dramatično važan s obzirom na ono što smo otkrili o kleričkom zlostavljanju maloljetnika.
Sveti papa Pavao VI. je isto tako prepoznao – kao autoritet – veliki utjecaj koji autoriteti imaju na modernog čovjeka. Moderni čovjek će, rekao je Papa, slušati učitelje samo ako su i oni dosljedni u onome što podučavaju. Ono što Pavao VI. nikada nije rekao je da – sve dok imamo svjedoke, nemamo potrebu za učiteljima. No, ovdje je prisutna zloupotreba njegovih riječi, koju su često koristili i neki klerici. Papa nam je rekao da za evangelizaciju moramo biti i učitelji i svjedoci, a ne jedno na štetu drugoga. Prepuštena samo svjedočanstvima, katolička će se vjera svesti na „stil života“ ili osobno mišljenje.
Naš Gospodin Isus Krist je bio veliki učitelj. Njegovi su sljedbenici poznati kao učenici, a On im je naredio da poučavaju druge ono što ih je učio. Trebaju nam učitelji! U naše vrijeme su nam jako potrebni. Važno je zapamtiti da, iako je „suprotstavljanje poznatoj istini“ grijeh protiv Duha Svetoga, „poučavanje neukih” je djelo duhovnog milosrđa. Poučavanje je čin ljubavi. Ne možemo suprotstaviti doktrinu milosrđu i ljubavi, kao da je potrebno biti neznalica da bismo voljeli bližnjega. Suprotno je točno, jer ne možemo imati pravu ljubav ako zanemarimo istinu. U tom se pravcu može razumjeti nedavna propitivanja službe katehete. Ono što nam je sada potrebno je pronaći ljude na razini biskupija koji su sposobni prikladno podučavati te učitelje.
Bez „pravilnog nauka“ (Rim 6, 17) kako ga naziva sv. Pavao, čemu bismo trebali svjedočiti? Stoga nam je potrebna obnova katoličkog obrazovanja na svim razinama. Potrebni su nam stoga studenti teologije i katehete koji ozbiljno proučavaju doktrinarni sadržaj vjere – jer je vjera osobno svjedočanstvo i predstavlja doktrinarni sadržaj (v. Catechesi Tradendae, koji je objavio sv. papa Ivan Pavao II., br. 22, 30, 52, itd.).
Danas Crkva mora ponovno poslušati Gospodinovu zapovijed da Ga ljubi svim svojim umom. Crkva mora ponovno iskusiti da je vjernost nauku katalizator obnove. Kao što sam već ranije tvrdio, potrebni su nam teolozi da iznova predstave sintezu vjere koja objedinjuje ono što je potisnuto postmodernom fragmentacijom. Iako su stipendije, specijalizacije i post-diplomski studiji važni i ne treba ih zanemariti, u današnje vrijeme postoji potreba da se na nove načine učini ono što su veliki skolastici činili u srednjovjekovnom razdoblju. Potrebni su nam veliki priručnici teologije koji pružaju jasan pregled cijele katoličke vjere. Jer to je jedan od najvažnijih elemenata među onima uz pomoć kojih laici daju povjerenje klericima i vjernicima laicima, čine teološki studij privlačnim, stvaraju umjetničku i kulturnu veličinu te nadahnjuju učitelje i studente.
Iz toga sam razloga proveo sedam godina pišući Truth Is a Synthesis. Nudim ovaj priručnik o dogmatici u nadi da će izazvati interes za sustavno, integrativno predstavljanje katoličkih dogmi. Predlažem da današnji teolozi koji se bave sustavnom teologijom moraju podsjetiti da je Isus Krist veliki „sintetički princip” koje opravdava teološku sintezu. U osobi Isusa Krista otkrivamo sjedinjen i pravilan poredak aspekata kršćanskog nauka. Isus Krist je trajno sjedinjenje Boga i stvorenja. Točnije, Krist je osobna unija ne dvije jednake, neovisne stvarnosti, već Stvoritelja i Njegovog stvaranja, što pak govori o hijerarhijskom poretku koji postoji između elemenata koji čine sintezu.
Stvarnost Isusa Krista uči teologa kako pravilno integrirati povijesno i vječno, materijalno i duhovno, ljudsko i božansko, narav i milost. Nadam se da će kroz projekte poput Truth Is a Synthesis, teolozi i učitelji Crkve imati um otvoren prema milosrđu i vratiti se klasičnoj doktrinarnoj kontemplaciji kako bi Crkva mogla rasti u svojoj sposobnosti da ljubi Gospodina Boga svoga svim umom svojim.
Mauro Gagliardi, doktor teologije, je svećenik Salernske nadbiskupije u Italiji. Profesor je na Papinskom pontifikalnom učilištu Regina Apostolorum i gostujući profesor na učilištu Angelicum. Velečasni Gagliardi je isto tako predavao kao gostujući profesor u Španjolskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Papa Benedikt XVI. imenovao ga je savjetnikom u Uredu za liturgijska slavlja Vrhovnog svećenika i u Kongregaciji za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Velečasni Gagliardi je autor deset knjiga te je uređivao i sudjelovao je kao koautor u izradi još njih sedam.
https://stpaulcenter.com/product/truth-is-a-synthesis-catholic-dogmatic-theology/
