Naslovnica Društvo Trebamo li braniti Njegovo ime među poganima?

Trebamo li braniti Njegovo ime među poganima?

Užasno bogohulne i sotonističke ceremonije otvaranja Olimpijskih igara u Francuskoj, izazvale su snažne reakcije kršćana, pri čemu su mnogi željeli snažan službeni odgovor Crkve i javnu ispriku od MOO-a, i to s pravom. Drugi su tvrdili da treba jednostavno “okrenuti drugi obraz”, da “sve to nije ništa, Bog nije ozlijeđen, ne treba pretjerano reagirati. To je ono što oni žele.”

S obzirom na svjetsku rasprostrasnjenost ovog događaja, na univerzalnu svjetsku pozornost koju Olimpijske igre inače imaju, i kristalno jasno javno vrijeđanje Gospodina i kršćanske vjere, čini se vrlo jasnim da postoji definitivna potreba da se JAVNO ukaže (ne iza zatvorenih vrata) i brani Kristovo ime, IZ LJUBAVI PREMA NJEMU, čak i ako mnogi ne slušaju i nikada se neće promijeniti. Ima li ikakvog utjecaja na prijestupnike, nije previše važno. Braneći ime našeg dinvog Spasitelja, svima ostalima, uključujući i kolebljive i mlake kršćane, daje se do znanja da mi, iz ljubavi prema Isusu, nećemo podnijeti takvo otvoreno ruganje Njemu. Mi, potaknuti i nošeni milošću, rastemo u obrani; i drugi, također potpomognuti milošću, bivaju evangelizirani gledajući to svjedočanstvo.

Kada kršćani zauzmu stav, kao što to čine mučenici, obraćenja se događaju, ne samo kroz strpljivi ustrajni način hrabrosti, već i kroz obrambeni napadni način hrabrosti.

Da, Krist je već pobijedio, i upravo zato tu vječnu Pobjedu doista možemo očitovati, u vremenu i prostoru, ponekad i hrabrim napadom na one koji tu Pobjedu zlorabe.

Razmotrimo malo ovo prema mislima svetog Tomu Akvinskog…

Hrabrost u zaštiti i/ili obrani plemenitog dobra – u ovom slučaju, najplemenitijeg dobra, samog Krista – može se ispoljiti na 2 ključna načina:

(1) strpljivo podnošenje obrane (usp. Krist u svojoj muci i raspeće), i
(2) u napadu-aktivnom načinu obrane (usp. Krist u hramu, sa bičem te koristi nasilje da obrani kuću svoga Oca)

Pisma koja govore o Kristu koji je kao krotko janje vođen na klanje, ne izgovorivši ni riječi, i prepuštajući se ljudskoj okrutnosti; i doista stvarnost križa koji je On živio, pokazuju krotku strpljivu izdržljivost Krista koji očituje ljubav Očevu kroz način (1) da nas spasi. Mogao je izabrati način (2) i pozvati 12 legija anđela u svoju pomoć da to učine. Zapravo On to i spominje. Ali izabrao je način križa da ga očituje, za naše spasenje. Bila je to Očeva volja. To je Njegova mudrost i bila je najprikladnije (argument exзручнia).

I kad nam daje savjet da okrenemo drugi obraz, to nije univerzalan savjet koji apsolutno vrijedi svugdje, inače bi samoobrana za kršćanina uvijek bila neetična, pa čak i grijeh.
Vrlina razboritosti je razlučiti koji oblik hrabrosti treba upotrijebiti u svakoj okolnosti s kojom se suočavamo, vagajući stvarnu situaciju i sve njezine čimbenike.

Nadalje, jedna je stvar odustati od obrane vlastitih dobara (stvari, zdravlja, časti, ugleda, života), a sasvim druga odustati od obrane onih stvari koje volimo, za koje imamo odgovornost. Muž ne može sjediti i reći potencijalnom silovatelju koji namjerava napasti svoju ženu: “Okrećem drugi obraz…”, a ne učiniti ništa da je obrani, kada je to u njegovoj moći i razum to od njega nalaže.

Krista ne mogu povrijediti ove blasfemije, ali On traži od nas u pojedinim okolnostima, da branimo Njegovo ime među poganima, ZBOG NJIH (oni su ipak obrazovani, čak i ako ne slušaju, niti se mijenjaju), I ZA NAŠE (mi kršćani smo ojačani, a drugi kršćani su ojačani svjedočanstvom zauzetog stava), tako da se pokaže da se Bogu ne treba rugati, i da ga trebaju ljubiti svi, osobito kršćani koji ispovijedaju vjeru u Njega; kao bi obranili njegovu čast, čak i ako, strogo govoreći, time ne dodajemo ništa Njegovoj božanskoj veličini, i On zapravo ne treba našu obranu.