Lišeni referenci na dokazani put razlučivanja kako su ga razvili crkveni oci, i prožeti praznom kružnom logikom i dvosmislenošću, dio katoličkih klerika pribjegao je implementaciji nekih od najpovršnijih ideja moderne kulture izvučenih iz pop psihologije i naših talk show emisija…
Na Sinodi o sinodalnosti mnogo se govori o osluškivanju Duha Svetoga kako bi se otkrilo gdje to Duh želi voditi Crkvu. Ali nitko ne govori što to točno znači.
Nadalje, malo se govori o tome kako u sebi razlikovati autentični glas Duha Svetoga od drugih duhova koji nisu od Boga i koji nas mogu odvesti na krivi put. Umjesto toga, postoji neka vrsta nejasnog koncepta Duha Svetoga kao neke vrste proročanskog glasa u nama, jer se tamo događa spoj između vlastitih osjećaja o iskustvima i poticajima Duha Svetoga.
Stoga postoji ozbiljna opasnost da u našoj kulturi, s njezinim terapeutskim pogledom na sebe kao tvorca vlastite “istine” i hiperindividualističkim konceptom moralne savjesti kao generatora vlastitih moralnih istina, kategoriji individualnog “iskustva“ pridaje veća težina nego što zaslužuje.
Na sinodi se mnogo govori o potrebi “razlučivanja“. Međutim, nije ponuđena nikakva duhovna metodologija za ispravno katoličko razumijevanje istoga, točnije kako bi se to trebalo raditi. Čini se da razlučivanje o kojem govore za cilj ima vlastito opravdanje.
Drugim riječima, bit je u procesu. Ali nije li ovo prilično isprazno? Nismo li stoga pomalo opravdani pitati se je li riječ “razlučivanje“ šifra za ponovno razmatranje raznih “mišljenja“ koja je Crkva, više puta i tijekom mnogih stoljeća, gledala s neodobravanjem ili čak osuđivala kao teške pogreške?
Crkva ima dugu i duboku tradiciju velikih duhovnih učitelja koji su stoljećima razvili dokazane metode kako ispravno razlučivati duhove. I kod svih postoji izrazit naglasak na potrebi za asketskom stegom, čišćenjem od poroka, molitvi, postu, lectio divini (čitanje Svetoga pisma uz molitvu), duhovnom vodstvu i razmatranju nauka Crkve, prije nego što se može pouzdano dobiti sigurnost i razaznati da im govori Duh Sveti.
Čudno je doista, budući da je papa isusovac, jer u ignacijanskoj duhovnosti postoji metoda za raspoznavanje Duha Svetoga i postizanje stanja “ravnodušnosti“ prema vlastitim osjećajima, stavovima i subjektivnim dispozicijama, prije nego što je netko spreman konačno čuti Duha Svetoga. Osobno sam imao 30-dnevne ignacijanske duhovne vježbe koje je vodio prekrasni stari isusovac koje su me dovele do konačnog razumijevanja poticaja Duha Svetoga u meni. I to je rezultiralo time da sam napustio sjemenište i odlučio nastaviti kao laik akademsku teološku karijeru.
Razlučivanje u Duhu
Velike duhovne vježbe su bile naporan i duboko bolan proces koji je zahtijevao duboko umiranje lažnog JA vlastite konstrukcije u korist više “misionarskog“ razumijevanja mog pravog poziva.
U Evanđelju po Ivanu, Isus govori o Duhu Svetom kao o Parakletu, što je vjerojatno najbolje prevesti kao Tješitelj. Kao takav, on tješi uznemirenu dušu i smiruje duh, koji nam onda otvara oči za istinu (usp. Iv 15, 26).
Koju istinu? Istina koju je Bog objavio u Kristu i kojoj su apostoli svjedočili. Duh Sveti prosvijetlit će njihove umove, vratiti u sjećanje te važne događaje i tako potaknuti učenike da nastave izvršavati zadatak koji im je Krist dao; da učine sve narode njegovim učenicima.
Drugim riječima, uloga Duha Svetoga u našim životima je da nas podsjeti na naše poslanje, a to je suobličenje s Kristom i njegovim zakonom, čineći nas tako sposobnima za evangelizaciju utemeljenu na istini.
Ono što se pojavljuje u biblijskom svjedočanstvu je Duh Sveti kao božanska sila koja pokreće i vodi misiju u nama. Čak i u Kristovu životu vidimo da Krist čini sve što čini u skladu s Očevom voljom, „u Duhu“. Duh je taj koji potiče Isusa na odlazak u pustinju na četrdeset dana, Duh je onaj koji ga je pratio za vrijeme susreta s Ivanom Krstiteljem na rijeci Jordan i to je Duh koji ga je vodio do njegove misijske sudbine na križu. I što je najpoučnije od svega, u Getsemanskom vrtu noć prije svog raspeća, Isus pita svog Oca može li ga mimoići taj kalež.
Drugim riječima, ljudski Krist želi za čovječanstvo put do spasenja. To je, u neku ruku, njegov subjektivni “osjećaj“ kao ljudskog bića. Ali to je i njegovo „proživljeno iskustvo u složenom nizu okolnosti“. Ali budući da je također Bog i ispunjen Duhom Svetim, Krist se odmah podvrgava Očevoj volji, a ne vlastitoj, i pristao je umrijeti na križu.
I ako je to vrijedilo za Krista, koji je bio bezgrešan, koliko se više trebamo čuvati od poistovjećivanja vlastitih osjećaja u našem proživljenom iskustvu s poistovjećivanjem s glasom Duha Svetoga? Krist je otišao u pustinju te je postio i molio četrdeset dana da bi u Duhu razabrao Božju misijsku istinu za njega. Koliko nama zapravo treba čišćenja naših misli da bismo razaznali Božje mišljenje o stvarima?
Razlučivanje u Duhu treba nas uputiti natrag na Krista i njegovu javnu objavu i način na koji je ta objava prikazana u Svetom pismu, nauku Crkve i životima svetaca. Upravo je svjedočenje te Objave jedno i jedino poslanje Crkve. A ako odstupi od te misije i ustupi prostor duhu vremena, onda će postati irelevantna.
Naravno, mnogi progresivni članovi sinode reći će da slijede Duha Svetoga i svjedoče Krista, pokušavajući raspoznati kretanje Duha putem dijaloga i slušanja „Naroda Božjega“. Ali, osobno, to je ono što me najviše iritira u tolikom žargonu i frazama koje proizlaze iz sinodalnog procesa.
Sinoda i Duh
Lišeni referenci na dokazani put razlučivanja kako su ga razvili crkveni oci, i prožeti praznom kružnom logikom i dvosmislenošću, dio katoličkih klerika pribjegao je implementaciji nekih od najpovršnijih ideja moderne kulture izvučenih iz pop psihologije i naših talk show emisija. Nomenklatura koja se koristi ista je ona koju bi netko dobio na radionici za rukovoditelje osiguranja u otmjenom hotelu na Bahamima o tome kako poticati bolju korporativnu “grupnu dinamiku“.
To prati i kardinal Joseph Tobin, koji je u nekim ovotjednim primjedbama medijima koji su pratili Sinodu o sinodalnosti izjavio sljedeće:
„Ako želimo sinodalnu Crkvu, trebamo se zapitati vjerujemo li da se Duh slobodno očituje kroz sve osobe i njihove životne priče, čak i u stajalištima koja su potpuno različita od naše vlastite pozicije“.
Sve je to lijepo i dobro, a iz njihovih usta ove primjedbe su relativno benigne. I velika je vrlina biti u stanju najistinitije slušati misli drugih kako bismo empatičnije ušli u njihovo iskustvo života. Međutim, kao opis Sinodalnog puta – načina koji se promiče kao novi način “bivstvovanja Crkve“ – potrebna je veća preciznost u pogledu kriterija koje Crkva treba koristiti za prosuđivanje između iskustava koja su više u skladu s Evanđeljem od drugih.
Jesu li sva iskustva u tom pogledu jednaka? Jesu li oni glas Duha Svetoga samo na temelju činjenice da su doista nečije, bilo čije iskustvo? Doduše, Duh Sveti doista govori svima nama. Ali to govorenje ne može biti zbrka misli izmiješana s mojim vlastitim mračnim grijesima i iskrivljenim mislima i osjećajima.
Crkva mora istinski slušati ljude. Ali ona nas također mora poučavati, voditi i pomoći nam do posvećenja, naučavajući Kristovu istinu kao jedino ispravno mjerilo u našim duhovnim životima. Sve manje od toga nas prepušta našim raznim zabunama i idolopoklonstvima, kojih može biti mnoštvo. A ta idolopoklonstva mogu potaknuti opasne iluzije koje nas ostavljaju jadnima i zarobljenima u ropstvu naših razornih grijeha.
Stoga nije nikakvo milosrđe, niti nikakva vrlina, slušati ljude, ali ih potom ostaviti onakvima kakvi jesu pod lažnom izlikom da ih Bog voli “baš takve kakvi jesu“. Naravno da hoće, ali Duh Sveti nas u Novom zavjetu također poziva na poticaj da se „uzdignemo više“, što uključuje napredak prema istini.
Drugim riječima, Duh Sveti nas ne vodi u otvorene razgovore u kojima je istina uvijek u stanju suspenzije u zagradama. Duh Sveti dolazi sa sadržajem. Duh Sveti je duh istine i samo će nas istina osloboditi.
Duh Sveti i složnost (jedinstvo)
Proveo sam dvadeset godina podučavajući studente teologije. I naravno, proveo sam mnogo vremena slušajući ih, pa čak i prilično često savjetujući ih o problemima u njihovim životima. Ali nakon slušanja, oko 90% mog posla bilo je dekonstruirati pretpostavke koje su pokretale njihove živote i razotkriti ih kao iluzije.
Vidio sam svoj posao uglavnom kao uključenost u “okretanje scenarija“ koji je bio u njihovim glavama o tome što je zapravo život. A scenarij koji su imali u svojim glavama bio je izvučen iz njihove kulture i činio im se najstvarnijim. To je bilo njihovo proživljeno iskustvo. A za većinu njih životi su doista uključivali “složene okolnosti“.
Kako bih bio nemaran da sam ih ostavio s iluzijama u njihovim glavama, i iskustvima koja je taj scenarij proizveo, o Duhu Svetom koji im ‘govori’. I kako bih bio glup da sam sam sebi rekao da mi onda, budući da je to bilo njihovo iskustvo, najvjerojatnije, Duh Sveti kroz njih govori nove istine.
Dakle, uz dužno poštovanje prema kardinalu Tobinu, neka se mišljenja ne razlikuju samo od mojih. Neka mišljenja su jednostavno pogrešna. I on je u pravu kada ističe da Duh Sveti može donijeti jedinstvo Crkvi, baš kao što je to bilo na Pedesetnicu, čak i usred ovih razlika. Ali Duh Sveti nije donio jedinstvo prvim kršćanima u nastajanju, potvrđujući ispravnost mišljenja sviju. Donio je jedinstvo usprkos razlikama prosvjetljujući njihove umove Kristovom istinom.
Tako je Duh Sveti na Pedesetnicu preokrenuo jezičnu rascjepkanost nastalu zbog kule babilonske. A tu rascjepkanost, treba se prisjetiti, uzrokovao je grijeh oholosti. Nejedinstvo tih prvih kršćana stoga je bilo proizvod grijeha, a ne pozitivan izraz ljudske raznolikosti — raznolikosti koju Duh blagoslivlja i potom koristi kao odskočnu dasku do jedinstva.
No čini mi se da Sinoda želi prigrliti i ponovno graditi kulu babilonsku i blagosloviti je kao pozitivan izraz kretanja Duha Svetoga. A upravo je novi Babilon najveća opasnost koju je ova Sinoda pokrenula.
Istinski pluralizam u Duhu stvara jedinstvo ponovnim usmjeravanjem naše pažnje na ono što nam je zajedničko, integrirajući tako različite poglede u integriranu cjelinu oko središnje osi: Krista. Ali lažni pluralizam nije od Duha i prijeti pretvoriti Crkvu u mješavinu loše povezanih fragmenata, a ne integriranu zajednicu.
Dođi, Duše Presveti!
Larry Chapp doktorirao je teologiju na Sveučilištu Fordham 1994. godine, specijaliziravši teologiju Hansa Ursa von Balthasara. Proveo je dvadeset godina predavajući teologiju na Sveučilištu DeSales u blizini Allentowna u Pennsylvaniji, prije nego što je otišao u prijevremenu mirovinu. Autor je mnogobrojnih članaka i knjiga, također je osnivač i glavni autor na blogu Gaudiumetspes22.com.
