Vjernici su nemali broj puta zbunjeni šarolikom praksom svećenika glede podjeljivanja pričesti. U velikoj većini crkava pričest se može primiti na jezik ili na ruku dok u nekim crkvama svećenik nikako ne dopušta pričest na ruku. Kod prijašnjih župnika je moglo, a sad odjednom ne može! U drugim crkvama može, u našoj ne može!
I ne samo da pojedini svećenici ne prakticiraju pričest na ruku, nego protiv toga javno govore tvrdeći da se radi o svetogrđu. Potkrjepljuju to kanonima Tridentskog sabora, a poneki i privatnim objavama nekakvih vidjelica koje tvrde da se „Isus jako žalosti i da Gospa plače“ kad se mikroskopski malene čestice kojih ljudsko oko ne vidi prosipaju po podu i po njima se gazi. Naravno, vrhunski i neprikosnoveni dokaz je i praksa pape u miru Benedikta XVI koji nije želio pričešćivati na ruku i kod kojega se pričešćivalo klečeći. To što ovaj papa ima drugačiju praksu više nije dokaz (iako je i on papa!) jer će oni imati bezbroj zamjerki sadašnjem papi koji „nije ni do koljena“ papi Benediktu („Eee, nije to naš Benedikt! To je bio zadnji pravi papa!“).
Kao da je papinstvo stalo sa Benediktom! Kao da je pravovjerje nestalo odlaskom pape Benedikta! Čudno neko razmišljanje, moram priznati, sve samo ne crkveno! A kad spomeneš Drugi vatikanski sabor, kao da si izustio herezu! Problem nije samo „da li na ruku ili na jezik“, problem je puno širi, dublji i ozbiljniji. Veliki branitelji Crkve i njezine svetosti, veliki čuvari pravovjerja koji se pozivaju na kanone „od stoljeća sedmog“ odjednom ne priznaju crkveni sabor, pojedine pape dovode u pitanje, vrijeme im je stalo 1963. godine, a papinstvo prestalo Benediktovim odreknućem. Koncilski oltar „coram populo“ nazivat će „običnom trpezom“ osim ako na njoj nije šest ogromnih svijećnjaka sa ogromnim raspelom od kojega se ni svećenik ne vidi. E onda može! I sve je puno svetije i pravovjernije ako je prekriveno i omotano „svilom i kadifom“. Inače je protestantsko! Kilogrami tamjana, zlata i srebra, upotreba starih obreda i obrednika pokušat će spasiti tu „jadnu, osiromašenu i protestantiziranu liturgiju 2. vatikanskog sabora“.
Oni postaju spasitelji i čuvari ugrožene katoličke vjere! Očito da je, po njima, i Crkva zastranila, pape više ne valjaju, a i svećenici nisu „na liniji“. Kakva ohola preuzetnost! Jedan će čak svećenik reći svojim vjernicima, nakon što je blagoslovio vodu po „starom obredniku“: „E sada napokon imate pravu blagoslovljenu vodu!“. A što je bila ona prijašnjih godina? Jesu li prijašnji župnici krivovjerci jer, vjerni odredbama Crkve, koriste obnovljene obrednike? Je li njihova blagoslovljena voda vradžbina? Naravno da je hvale vrijedno nastojanje svećenika oko što većeg poštovanja prema Presvetoj euharistiji i ljubav prema ljepoti liturgije. No, začuđuje to mikroskopiranje euharistijskih čestica koje lebde po zraku i padaju na pod pa bismo valjda trebali imati povećala ili mikroskope da uhvatimo sve te čestice. Čudno neko sitničarenje! I kad kažemo da jezik nije ništa dostojniji od ruku, i da jezik može biti prljaviji od ruku – ne pomaže jer se opet vraćamo na mikroskopske čestice koje padaju. Slažem se da se mnogi vjernici ne znaju pravilno pričešćivati na ruku, ali onda treba poučavati, a ne zabranjivati! I doista me smeta ta silna nadobudnost pojedinih svećenika koji će onako „s visine“ pobijati sve ono što su njihovi prethodnici činili, zabranjivati ono što je posvuda dopušteno, a najčešće sa jednom porukom: „Napokon imate pravog, svetog i pobožnog župnika, a oni prije mene su ipak malo sumnjivi, a i okolni župnici nisu baš ‘neka klasa’“.
E ta me klerička oholost veoma iritira! Ja ću spasiti Crkvu, ja znam bolje od Crkve, ja sam jedan od rijetkih koji još čuva „staru katoličku vjeru“, a većina je zastranila. Ta „novokomponirana“ liturgija, to pričešćivanje na ruku, te mise kraće od sat i pol bez kađenja i bez barem pokoje latinske riječi makar tiho promrmljane, ti svećenici koji prosipaju mikroskopske čestice jer su razdvojili palac i kažiprst uništit će svetost naše svete vjere, zato treba izvući iz ormara stare kazule, velume, manuale i misale, ogromne svijećnjake i raspela kako bismo spasili što se još spasiti dade da ovi “liberalci” sve ne unište! A tako je bilo lijepo stoljećima kad se ništa nije razumjelo ni vidjelo!
U pozadini svega toga nije ljubav prema svetosti vjere, nego omalovažavanje Crkve i njezinog razvoja, nijekanje nadahnuća najnovijem saboru i papama koji nisu na „staroj liniji“, omalovažavanje kolega svećenika koji, kao što su i dužni, postupaju po važećim odredbama Crkve – jednom riječju oholost i bahatost koja se lijepo maskira svečanom vanjštinom, brokatima i svilama, kazulama i pluvijalima. Crkva ne valja, većina svećenika i biskupa su modernisti i liberali, pa ni papa ne valja, al ja ću spasiti svetu vjeru! Njihove mise su protestantske, al moja je sveta jer sam odjenuo kazulu, albu sa čipkom do struka, potrošio pola kile tamjana, kalež prekrio svečanim velumom, a nisam ni zaboravio spojiti palac i kažiprst. I nikoga nisam pričestio na ruku! Bože sačuvaj! U reverendi idem i na tržnicu, kolar mi je 12-ica! I tu moj „tridentinum“ prestaje! Kad je došlo vrijeme za časoslov, ipak sam uzeo onaj „vatikanski“ jer je kraći.
“Presbyter”
Izvor: Rimokatolička župa Srca Isusovog u Vinkovcima
