Franka Pavonea, utemeljitelja organizacije Priests for Life i dugogodišnjeg voditelja pro-life aktivnosti, je Vatikan prošlog mjeseca laicizirao. Pavone ima dugu povijest sukoba s crkvenom hijerarhijom, ali ovaj ekstremni postupak zaprepastio većinu katolika.
Dakle, što je dovelo do njegove laicizacije? Uostalom, prisilna laicizacija provedena je na samo malom broju slučajeva (mislim na Theodorea McCarricka). Reći svećeniku da se više ne može javno predstavljati kao svećenik (što uključuje javno slavljenje sakramenata) uvijek bi trebalo biti – i obično jest – krajnje rješenje.
Važno je znati Pavoneovu povijest da vidimo kako smo došli do ove točke. Dok Pavoneova laicizacija razumljivo izaziva emocije među pro-life katolicima, nije tako jednostavna kao „Vatikan je loš, a laicizirani svećenik dobar“.
Iako je istina da Pavone ima povijest sukoba s crkvenim autoritetom, on nije uvijek bio u sukobu. Početkom 90-ih kardinal John O’Connor iz New Yorka (gdje je Pavone bio na službi) odobrio je Pavoneovu ideju da se posve posveti pro-life pokretu. Kardinal O’Connor, utemeljitelj pro-life zajednice Sisters of Life, razumio je važnost predanog svećenstva koji rade puno radno vrijeme u pro-life borbi, a Pavone je imao energiju i osobnost da se uključi u ovu važnu borbu.
Pavoneovi napori bili su uglavnom uspješni. Brzo je postao jedan od najutjecajnijih pro-life svećenika u Sjedinjenim Američkim Državama, a organizacija koju je osnovao, Priest for life, napravila je nemjerljivo dobar posao tijekom 90-ih, ali od 2000-ih nastala je napetost vlč. Pavonea s hijerarhijom.
Kardinal Edward Egan naslijedio je 2000. kardinala O’Connora u New Yorku. Želio je da se Pavone vrati župnom radu i tu leži glavni uzrok svih kasnijih Pavoneovih borbi s Crkvom. Pavone na svoj pro-life rad s punim radnim vremenom gleda kao na poziv, a ne samo na zadatak. Nije poznato je li O’Connor to vidio na isti način ili ne, ali je jasno da se svi Pavoneovi nadređeni nakon O’Connora nisu slagali s ovom procjenom. Za njih je Pavoneov pro-life rad uvijek bio samo zadatak, poput svećenikova rasporeda u župi ili bolnici. Zadaci se mogu mijenjati po želji nadležnih crkvenih vlasti. Pavone se s time nije složio.
Nakon Pavoneove svađe s Eganom, inkardinirao se u biskupiju za koju je smatrao da će mu biti lakše, a riječ je o biskupiji Amarillo u Teksasu pod biskupom Johnom Yantom. Čak je započeo i proces osnivanja vlastitog pro-life redovniče zajednice pod imenom Misionari Evanđelja života. Za taj pothvat skupio je milijune, no pokret je propala nakon samo dvije godine. Pojavila su se pitanja o tome kako je koristio sredstva prikupljena za to.
Novi biskup, Patrick Zurek, dodijeljen je da zamijeni biskupa Yantu u Amarillu 2008., a on je ubrzo pokušao obuzdati Pavonea. Želio je pobliže proučiti financije organizacije Priest for Life, a također je želio premjestiti Pavonea na župu. Opet se pojavilo problem jer je Pavone je smatrao da je njegov pro-life rad poziv, a ne neki drugi zadatak i stoga nije htio poslušati naredbu mons. Zureka.
Mons. Zurek je 2011. objavio da je Pavone “suspendiran“, ali taj je jezik bio u najboljem slučaju traljav, jer je Pavone ostao svećenik na dobrom glasu. Pavone se žalio na ovu odluku i na kraju pobijedio u Vatikanu. Njegov rad se nastavio, ali je počeo tražiti inkardinaciju u drugu, biskupiju koja će mu biti naklonjenija.
Stvari su u ovom trenutku malo zbunjujuće. Pavone je sam sugerirao da je 2016. prešao u biskupiju Colorado Springs pod biskupom Michaelom Sheridanom, ali druga izvješća govore samo da je prešao u “nepoznatu“ biskupiju. Sama biskupija Amarillo nikada nije javno priznala da Pavone više nije pod njezinom vlašću.
Ono što je poznato jest da se preselio na Floridu, u biskupiju Orlando, i nastavio voditi organizaciju Priests for Life. Na web stranica organizacije Priests for Life godinama se tvrdilo da je Pavone „svećenik na dobru glasu“ bez navođenja biskupije kojoj pripada.
Pavone je 2016. postao vrlo glasan pristaša republikanskog predsjedničkog kandidata Donalda Trumpa, čak je sudjelovao u više službenih programa kampanje. Kanonsko pravo zabranjuje kleru aktivno sudjelovanje u političkim strankama bez dopuštenja biskupa, ali tko zna je li Pavone dobio takvo dopuštenje jer se ne zna ni tko mu je bio biskup…
U svom najkontroverznijem činu, Pavone je u studenom 2016. snimio video u kojem je mrtva nerođena beba prikazana na nečemu što je izgledalo kao oltar, dok je Pavone pozivao katolike da glasaju za Trumpa. Čak su i mnogi Pavoneovi pristaše smatrali da je s ovim otišao predaleko. Pavone je naposljetku priznao da je video poslao zbunjujuću poruku, jer stol nije bio posvećeni oltar, već je korišten u prethodnim videima kao oltar za internetske mise.
Pavone je, međutim, nastavio biti glasan u svojoj podršci Trumpu i napadima na Demokratsku stranku i njezine kandidate. U tvitovima iz 2020. koji su kasnije obrisani, nazvao je Joea Bidena pogrdnim imenima, optužio Demokratsku stranku da “mrzi Boga“ i “mrzi Ameriku“, i tvrdio da Bidenovi pristaše ne mogu naći ništa što bi dalo podršku Bidenu, a sve je krivio Trumpa. Zatim je upitao: „Što dovraga imate za reći u svoju obranu, gubitnici?“.
Dok su mnogi crkveni čelnici Pavonea i dalje kritizirali – ili ga barem držali podalje – još uvijek je imao značajnu potporu nepokolebljivih katolika za život. Mnogi su pretpostavili da će ga hijerarhija koja ide naprijed uglavnom ignorirati.
Ali ne više. U subotu je Catholic News Agency izvijestila da je pismo apostolskog nuncija Sjedinjenih Američkih Država od 13. prosinca poslano svim američkim biskupima, obavještavajući ih da je Pavone 9. studenoga „razriješen svećeničke službe” i da „nema mogućnost žalbe.” Nadalje je navedeno da je ova akcija poduzeta jer je Pavone sudjelovao u „blasfemičnoj komunikaciji na društvenim mrežama” i „upornom neposlušnosti zakonitim uputama svog dijecezanskog biskupa”.
Kad je Catholic News Agency kontaktirao Pavonea, on je izjavio da je prvi put čuo za dramatični čin. Ovo je samo po sebi vrlo neobično. Kako svećenik može biti laiciziran, a ne informiran? Svećenik bi se očito nastavio predstavljati kao svećenik ako za to nema razloga. Ili je Vatikan krajnje nesposoban (vrlo moguće) ili kukavica (također moguće) ili Pavone ne govori istinu (manje moguće).
U odgovoru objavljenom na web stranici Priests for Life Pavone ponovno iznosi temeljno pitanje kako ga on vidi: „Otkako je kardinal O’Connor odobrio moj zahtjev 1993. za dopuštenje da radim puno radno vrijeme kako bih spasio nerođene od pobačaja, to je bio moj dosljedan — i jedina — molba crkvene vlasti. Neka mi dopusti da svoj život i službu posvetim spašavanju nerođenih“.
Pod prvo, očito je da živimo u Crkvi bez zakona. Kada vlasti selektivno provode pravila, to nije vladavina prava, to je vladavina diktatora. Vidimo bezbrojne primjere svećenika koji propovijedaju krivovjerja i podržavaju zlo, a da nemaju nikakvu kaznu. Također, ironija je da Vatikan dopušta da se idol Pachamama štuje na Sinodi o Amazoniju, a sada odjednom imaju problem s bogohuljenjem. Teško je ne vidjeti ovaj potez protiv Pavonea kao osvetnički čin prema nekome čija politika nije u skladu s trenutnim politikom Vatikana.
Ipak, ovaj čin postavlja pred nas važno pitanje: što čini svećenika vjernim? Ili, drugačije rečeno, što svećenika čini nevjernim i stoga vrijednim kazne? Vjeran svećenik vjeran je dvjema stvarima: (1) nauku Crkve; i (2) poštuje zakonitu crkvenu vlast. Biti nevjeran bilo kojem od ovo dva zahtjeva dovodi do kazne svećenika.
Dakle, svećenik poput isusovca James Martin krši prvo pravilo svećeničke vjernosti. On odbacuje crkveni nauk o ljudskoj seksualnosti (iako, poput svog gospodara đavla, svoje neslaganje predstavlja dovoljno varljivo da mnoge zavara). Zbog toga su ga njegovi redovnički poglavari u Družbi Isusovoj već odavno trebali disciplinski kazniti. Ipak, on je i dalje svećenik na dobrom glasu s vrlo javnim profilom. Zaista nema zakona u Crkvi.
Pavone, međutim, nije pokazao nikakve naznake da je nevjeran crkvenom nauku, nego je po svemu sudeći, on je privržen pravovjernom katolicizmu. Ali je li bio vjeran svojoj legitimnoj crkvenoj vlasti? To nije tako jasno.
U konačnici se svodi na to prihvaća li Crkva se da je Pavoneova pro-life služba poziv ili jednostavno zadatak. Ako je to poziv, onda se može imati razumijevanja za njegovu želju da ostane u tom poslu bez obzira što bi biskup rekao.
Međutim, teško je prihvatiti Pavoneov odgovor. “Poziv” je u katoličkom smislu vrlo restriktivna riječ. Odnosi se samo na mali broj životnih stanja, a to je: svećeništvo, redovnički život i bračni život (usprkos modernim pogrešnim nastojanjima da se samački život nazove pozivom). Poziv za obranu života nije poziv. Čak ni poziv članica zajednice Sisters for life nije pro-life apostolat; nego je njihov poziv posvećeni život, koji uključuje zavjet zaštite svetosti ljudskog života.
Kakvi god bili Pavoneovi vlastiti osjećaji po tom pitanju, i bez obzira na to koliko je bio učinkovit tijekom desetljeća, njegova pro-life služba je zadatak, a ne poziv. I jedna je stvar uvijek bila jasna u povijesti Crkve, a to je da biskupi imaju ovlast mijenjati dekretima poslove klericima. U idealnom svijetu, oni to čine s razboritošću, milosrđem i pronicljivošću, ali čak i kada to čine iz manje od idealnih razloga, još uvijek imaju taj autoritet. Kad je dijecezanski svećenik poput Pavonea zaređen, on daje obećanje da će slušati svog biskupa i nasljednika svoga biskupa – to je obećanje daleko svetije i ukorijenjenije u svećeničkom pozivu od bilo koje kasnije želje za određenom službom.
Iako se divim velikom dijelu Pavoneova rada tijekom godina — i vjerujem da je pro-life rad jedno od najvažnijih djela današnjice — njegov je problem, barem kako ja to vidim izvana, taj što vjeruje da je previše važan pokretu za život da bi ga napustio, iz bilo kojeg razloga. Ipak, nitko nije iznad pokreta, a vjernost našim svetim zavjetima i obećanjima mnogo je korisnija za nerođene od bilo kojeg ljudskog posla koji bismo mogli obavljati. Da, Pavone je činio djelotvoran rad za nerođene, ali da je Pavone poslušao želju kardinala Egana da se vrati župnom radu 2000. ili zapovijed biskupa Zureka da preuzme župničku službu 2011., tko zna kako bi Bog mogao blagoslovio tu vjernost?
Imajte na umu da sam javno tvrdio da prava katolička teologija poznaje granice poslušnosti, čak i izvan osnovne granice da nadređeni ne može narediti inferiornijem da griješi. Sv. Toma Akvinski je jasno pokazao stvarne granice. Slijepa poslušnost nelegitimnim zapovijedima uzrok je mnogih naših problema u današnjoj Crkvi. Ono što je najvažnije, poglavar može izdavati naredbe samo kada one spadaju u njegovu ovlast, zbog čega biskupi nisu imali ovlasti narediti laicima da nose maske na misi.
Ali svećenička zaduženja očito su unutar biskupove legitimne ovlasti i stoga su svećenici dužni slušati. Da, postoje opća kanonska pravila kojih se biskup mora pridržavati i postoji kanonski postupak za žalbu, ali za veliku većinu zadataka svećenik jednostavno mora učiniti ono što mu biskup naredi kada je u pitanju njegov zadatak. Na temelju dostupnih javnih informacija, ne vidim razloga da mislim da Pavoneovo premještanje nije potpadalo pod opće pravilo.
Ovo bi moglo biti teško čuti za mnoge Pavoneove pristaše. Uostalom, nije li ovo slučaj konzervativnog svećenika kojeg je laicizirao politizirani Vatikan? Apsolutno jest. Nije li ovo još jedan primjer zlouporabe crkvenih vlasti? Naravno da jest.
Pavone je jedan od rijetkih današnjih svećenika koji se dosljedno borio za nerođene. Njegov je rad vjerojatno spasio nebrojene bebe tijekom godina, a mnogi drugi pro-life vođe njemu mogu zahvaliti na svom primjeru i predanosti nerođenima. Nadalje, krivovjerni i nemoralni prelati i svećenici danas divljaju u Crkvi bez straha od kazne. U zdravoj Crkvi Pavone bi bilo dopušteno nastaviti svoj pro-life rad, a svećenici poput p. Jamesa Martina bi bio domar u mjestu udaljenom od civilizacije.
Ali vjernici ne odgovaraju na nevjernost vlastitom nevjernošću. Ne trebamo biti ni „stranački katolici” koji brane “našeg tipa” bez obzira na sve. Kao što je sveti Pavao davno napisao podijeljenoj korintskoj crkvi, ne možemo biti “za Apolona” uli “za Pavla” (usp. 1 Kor 3,4). Moramo biti za Krista, a da bismo bili za Krista, moramo biti za Crkvu i vlast koju je Krist dao njezinim biskupima, čak i kada se ta vlast koristi na načine koji se čine suprotnima Kristovim putovima.
