U Amazoniji nema ničega s čime se misionarska / evangelizacijska Crkva nije i prije susretala u evangelizaciji naroda. U stvari, Katolička Crkva i njeni bezbrojni, neustrašivi misionari imaju dugu i značajnu povijest u domaćim i međunarodnim misijama.
Stoljećima su katolički misionari obilazili pustinje i oceane, plovili opasnim rijekama i penjali po planinama, izlazeći na krajnje periferije svijete kako bi širili Radosnu vijest. Bili su to neustrašivi muškarci i žene ispunjeni evangelizacijskom revnošću i vjernošću, izvršavajući djela nesebične ljubavi, pa čak i mučeništva za one narode koji žive na periferiji i na marginama društva.
Evangelizacijski zahtjevi Crkve i misionara u prošlosti bili su jednako zahtjevni kao i sada u Amazoniji i drugdje u sekulariziranom svijetu; izazovi s kojima su suočeni katolički misionari i njihove misije bili su tada neugodni i zahtjevni kao i sada. No, tada je Crkva pronašla inovativna rješenja koja su ojačala vjeru, bilo da su njegovali sjeme vjere koje su drugi misionari posijali prije njih ili su počinjali ispočetka. Evangelizacija se nije sastojala u prilagođavanju ili promjeni nauka ili uvođenju novih moralnih pravila. Umjesto toga, ovi misionari su smatrali da plemena i starosjedioci – bili oni iz Amazonije ili drugdje u svijetu – zaslužuju najbolje što evangelizacijska i misionarska Crkva može ponuditi. Kao što je objasnio Lumen Gentium (Svjetlo naroda), dokument Drugog Vatikanskog sabora:
Zbog toga Crkva nastoji njegovati misije radi promicanja Božje slave i spasenja svih ljudi, spominjući se Gospodnjega naloga: »Propovijedajte evanđelje svakomu stvoru« (Mk 16,15).
Kao što je, naime, Otac poslao Sina, tako je i Sin poslao apostole (usp. Iv 20, 21) govoreći: »Idite, dakle, i učite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Učite ih držati sve što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta« (Mt 28, 18-20). Tu svečanu Kristovu zapovijed o naviještanju spasonosne istine Crkva je primila od apostola i treba je ispunjavati sve do kraja zemlje (usp. Dj 1, 8). Stoga na sebe primjenjuje Apostolove riječi: »Jao meni ako ne budem naviještao evanđelje!« (1 Kor 9, 16) te zato i dalje neprestano nastavlja slati navjestitelje, sve dok mlade Crkve ne budu potpuno uspostavljene te i same nastave djelo naviještanja evanđelja.
Zašto se drugačije odnositi prema misiji u Amazoniji?
Zašto se ne radi na podizanju naroda ili na pronalaženju stvarnih uzroka nedostatka domaćih svećeničkih zvanja među narodima Amazonije? Zašto su, primjerice, pentekostalne i evangeličke protestantske misije bile tako uspješne u Brazilu, gdje je došlo do pada broja katolika na 64,4%? Ovaj silazni trend traje od 1960-ih godina.
Prije Drugog vatikanskog sabora isusovački misionari tražili su rješenja, koja nisu bila u prekidu s crkvenom tradicijom i učenjem, kako bi riješili goruće potrebe za klerom među nepristupačnim i potpuno izoliranim plemenima na sjeveru Albanije i na Kosovu, osnivanjem Isusovačke putujuće misije. Glavni razlog za uspostavu Isusovačke putujuće misije bio je manjak svećenstva na golemom području albanskog gorja. Ako „neki ljudi [u Amazoniji] možda neće vidjeti svećenika punih godinu dana“, kako je izvijestio portal Crux, 1888. katolička plemena Albanije i Kosova nisu vidjela svećenika deset godina. A, govoreći o udaljenosti, ovo područje nije bilo tako udaljeno od središta – Rima – kao što je Amazonija. Ono što su isusovački misionari u putujućoj misiji pronašli, među udaljenim i izoliranim plemenima Sjeverne Albanije, nije se mnogo razlikovalo od položaja autohtonog stanovništva Amazonije. Pronašli su muškarce i žene koji se nisu ispovijedali punih dvadeset godina, katolike koji se nikada u životu nisu ispovjedili i mladiće koji nikada nisu bili kršteni ili čak nisu ni vidjeli svećenika. Moralne zloupotrebe također su bile u izobilju: muškarci su boravili u zajednici s nekoliko žena, dogovorali su se brakovi, a praznovjerje, animizam te krvne osvete među obiteljima bili su normalna pojava. Crkva nikad nije razmišljala o promjeni nauka ili tradicije, o određivanju plemenskih starješina (koje su ljudi vrlo poštovali) ili o određivanju žena đakona kako bi zamijenili sveučilišne obrazovne svećenika u celibatu koji su propovijedali, ispovijedali i sa svom revnošću i nesebičnom posvećenošću uzdizali ljude i njegovali domaća redovnička i svećenička zvanja. U stvari, unatoč mnogim prisilnim obraćenjima na Islam, katoličanstvo je spašeno i svećenička zvanja među mještanima su opstala u visoravnima Albanije i na Kosovu.
Istina je da se Crkva tada nije opredijelila za modernistički program reformi ili tražila najlakši izlaz. Isusovački putujući redovnici nisu odustali od svojih misija, već su se čvrsto uhvatili u koštac s izazovima i poteškoćama evangelizacije u kojima su se našli.
Spomenimo da je i plod tih misija buđenje zvanja u mladoj Albanki Agnezi Gonxhi Bojaxhiu porijeklom iz Prizrena, koja 1928. odlazi u misije u Indiju, a koju će nekoliko desetljeća kasnije cijeli svijet upoznati i upamtiti kao Sv. Majku Tereziju.
Na njezino duhovno sazrijevanje posebno su utjecali hrvatski isusovci koji su vodili skopsku župu i koji su među mladima popularizirali rad svojih misionara u Indiji. Stoga je i Gonxhe već s 12 godina prvi put osjetila poziv da ode kao misionarka u Indiju i posveti se najsiromašnijima. Ondje joj je blizak suradnik bio hrvatski isusovac Ante Gabrić, rodom iz Metkovića, koji je djelovao kao misionar od 1938. do smrti 1988. godine.
