Nekoliko su puta biskupi pokušali zabraniti pričest na jeziku pod izlikom da se bore protiv korone i dopuštali su samo pričest na ruku. Međutim, postoje jasne pravne, liturgijske i teološke zapreke koje svaki ovakav pokušaj osuđuju na neuspjeh.
Pravno gledano situacija je jasna. Pričest na jezik je jedini potpuno valjani oblik pričesti, i to za cijelu (sveopću) Crkvu. Nakon Drugog vatikanskog koncila, na poticaj biskupa iz njemačkog govornog područja, biskupske konferencije su dobile priliku, ako su to smatrale „prigodnim“, dopustiti izvanredan oblik primanja pričesti uz uobičajeni oblik primanje pričesti, naime pričest na ruku. Oba su oblika, tamo gdje su dopuštena, podjednako dopuštena, ali nisu ekvivalentna (jednaka). Pričest na jezik je i dalje ostao ispravan oblik primanja pričesti. Činjenica je da se u nekim zemljama i biskupijama ta činjenica sustavno prikriva i stvara se dojam da je pričest na ruku trenutni oblik primanja pričesti, dok je pričest na jezik zastarjeli oblik koji danas više zapravo ne vrijedi. Posebno se prema ukupnom stvorenom dojmu više ne treba uzimati u obzir ovaj „stari“ oblik. Ali to zapravo nije slučaj.
Zabrana pričesti na jezik je nezamisliva prema kanonskom zakonu, ali pričest na ruku može biti zabranjena u bilo kojem trenutku, što jasno definira crkveni nauk.
U doba korone virusa razlog za zabranu pričesti na jezik je bila zaštita zdravlja. To zvuči kao izgovor, što u konačnici i jest. Nedostaje higijenska ili medicinska logika. Liječnici su istaknuli da je pričest na jezik nesumnjivo barem podjednako sigurna kao pričest na ruku. Ako svećenik dezinficira ruke prije pričesti, isključuje se svaka mogućnost zaraze, jer posvećena Hostija dotiče samo njegovu ruku. U slučaju pričesti na ruku, međutim, postoji mnogo više dodira.
Uz to, u četrnaest mjeseci navodne pandemije korona virusa nije nam poznat nijedan slučaj prijenosa zaraze primanjem pričesti. Iako su nedavno novine Kronen Zeitung u Austriji pokušale naći poveznicu između prisustvovanja Sv. misi i zaraze virusom, to se pomnijim ispitivanjem pokazalo netočnim. Zaista, monstruozno je pomisliti da bi Kristovo spasiteljsko tijelo moglo biti prijenosnik bolesti. Biskupi u njemačkom govornom području ne daju dobar primjer sa svojim mjerama zaštite od korone kada je riječ o pričesti.
Slučaj Manfredonije
Nadbiskup Manfredonije – Vieste – San Giovanni Rotondo je mons. Franco Moscone, redovnik somaskanac, i prema vatikanskom stručnjaku Marcu Tosattiu uvodi „opasne ideje“. Nadbiskupija se sastoji od dvije povijesne biskupije i od 1979. je dio crkvene pokrajine Foggije. Međutim, zadržala je rang i status nadbiskupije. Unutar teritorija nadbiskupije se nalazi poznato svetište svetog Mihaela arkanđela (Monte Sant’Angelo) i gradić San Giovanni Rotondo u kojemu je stigmatizirani sv. Pio iz Pietrelcine proveo pedesetak godina svog života te je tamo i pokopan. Svetac je od 2002. jedan od zaštitnika Nadbiskupije.
Mons. Mosconea je 2018. za nadbiskupa imenovao papa Franjo. Rođen je 1957. godine i dolazi iz grada Albe u Pijemontu. Tijekom misnog slavlja, 3. siječnja, je izrekao da odbija pričest na jezik, te su mnoge vjernike uznemirile sljedeće riječi:
„Pričest na jezik je zlostavljanje“.
Od tada se rasprava o tome u biskupiji nije smirila. Izjava je previše jasna da bi se mogla shvatiti pogrešno ili da bi se nadbiskupu lažno pripisale namjere koje nije izrekao. Prema mons. Mosconeu, pričest na jeziku je u osnovi pogreška, dok je novinarima naglasio kako je protiv pričesti na jezik zbog korone virusa, što govori o proturječnosti.
Nadbiskup je za svoju iritantnu izjavu izabrao crkvu Santa Maria delle Grazie u gradiću San Giovanni Rotondo. Ovo je „središnja crkva“ velikog samostanskog kompleksa kapucina, koja je dodana maloj samostanskoj crkvi samostana kapucina krajem 50-ih i posvećena je 1959. godine. Dok je u novoj crkvi, koja je posvećena 2004. godine i u čijoj se kripti nalazi grob, zabranjeno klečanje vjernika. Mnogi hodočasnici dolaze na grob sv. Padre Pia očekujući uslišanja po zagovoru sveca. Pošto nadbiskup ima svoj put, onda bi i pričest trebala biti dijeljena prema njegovoj ideji. Zapanjujuće je kako biskup može doći do stava da bi praksa koju je Crkva uvijek prakticirala i od koje se nikad nije odustajalo mogla u osnovi biti pogrešna.
Don Nicola Bux: „Pričest na usta je dokumentirana u Evanđelju. Nijedan biskup to ne može poreći“.
Don Nicola Bux, međunarodno poznati liturgičar, je prijatelj Benedikta XVI. i sam je rodom iz Apulije, te je komentirao nadbiskupovu izjavu. Njegov je odgovor isto tako upućen ostalim biskupima koji žele ograničiti pričest na jezik sa ili bez korone. U svojoj reakciji liturgijski stručnjak nije ništa manje jasan od monsinjora Mosconea:
„Biskup je pogriješio. Iz ispitivanja teksta evanđelja napisanih na grčkom uopće se ne može zaključiti da se Kristovo tijelo stavljalo na ruku“.
Upotreba patene ne bi imala smisla da je prije bila praksa pričešćivanja na ruku. „U najboljem slučaju“, rekao je Don Bux, moglo bi se tvrditi koristeći izvore iz petog stoljeća, da su vjernici antike jezikom sa dlana svoje ruke sami uzeli hostiju, „ali nikad sa prstima druge ruke“. Vjerojatnije je da se Codex Purpureus Rossanensis samo nekoliko desetljeća ranije temeljio na odluci koju je ranije uveo sveti Ćiril, biskup jeruzalemski (348. – 386).
Sveti Ćiril je pozvao na to da se „od ruke formira oblik prijestolja, ali ne da bi se pričestilo na ruku, kako se danas lažno tvrdi, već da bi se tako formirana ruka držala izravno ispod usta prilikom primanja euharistije kako bi se spriječilo da se ne izgubi i najmanja čestica“.
Poziv sv. Ćirila označava iščekivanje Boga, a ne pričest na ruku.
Međutim, nadbiskup Moscone je u svojoj propovijedi govorio o „uzmite i jedite”, što je protumačio kao dokaz pričesti na ruku. Don Bux je na to rekao:
„Evanđelje po Ivanu jasno kaže da je Isus Judi dao „zalogaj“ na Posljednjoj večeri, a zalogaj je nešto što se stavlja u usta“.
Već su u svibnju 2020. i druge biskupije pokrenule akcije protiv pričesti na jezik, kao razlog navodeći korona virus. Don Bux smatra da Ivanovo evanđelje govori o umočenom zalogaju (usp. Iv 13, 26-27). U standardnom prijevodu Biblije kaže se sljedeće:
„Isus odgovori: Onaj je kome ja dadnem umočen zalogaj. Tada umoči zalogaj, uze ga i dade Judi Šimuna Iškariotskoga“.
Don Bux na ovu temu kaže sljedeće:
„Taj je oblik i danas uobičajen među Orijentalcima, to jest u istočnim crkvama kada se pričešćuje. Zalogaj umočenog kruha se ne može staviti u ruku, nego samo u usta“.
Danas su u narodnim prijevodima rimskog misala (Missale Romanum) za pretvorbu koristi riječ „uzmite“, koja na grčkom (λάβετε) i latinskom riječ (accipite) nema refleksivno značenje „uzeti“ nego „primiti“.
„Biskup čini veliku pogrešku vjerujući da „uzeti“ znači uzeti rukama. Ne, hostija je ‘primljena’, u ovom konkretnom slučaju ustima. Mislim i na reakciju svetog oca Pija da je čuo da ovako biskup govori!“
