U današnje vrijeme čujemo puno o jednakosti i zato nam zaista smetaju „dvostruki standardi“.
Uostalom, zašto bi za jednu osobu ili skupinu trebao vrijediti jedan skup pravila, a za drugu neki drugi skup? Ili zašto oni koji smatraju da imaju zadatak provesti pravičnost, bilo u političkoj, socijalnoj ili financijskoj domeni, osjećaju potrebu praviti osobne iznimke za sebe same?
Zašto se koriste velikim avionima (koji troše puno goriva) za dolazak na summit o okolišu ili zašto se na konferencijama poslužuje kvalitetna hrana dok govore o tome kako treba nahraniti gladne? Ovo teško zvuči kao pravedno.
Dok smo svi iskusili drakonske mjere kao odgovor na korona virus koji je napao i uznemirio tijek svakodnevnog života, dotle su zapravo mnogi doživjeli i opravdano ogorčenje zbog različitih državnih službenika koji su ignorirali same mjere nametnute svojim biračima. Mjere za sobom povlače katastrofalne društvene posljedice te tek treba vidjeti kakve će biti posljedice.
Ali način preispitivanja mjera je bio nedovoljan u usporedbi s povratnim udarom koji se počeo događati kada su se mjere počele dovoditi u pitanje. „Nešto je trulo u državi Danskoj“ je izreka koja se može primijeniti na ovu situaciju. Kako su stvari napredovale, a nadzor se pojačavao, posebno kako su se priče i informacije mijenjale od odgovornih, pojavila se ironija: isti ljudi koji se prema religiji odnose s prezirom, koji omalovažavaju vjernike kao neznalice i slijepe sljedbenike vlasti, odjednom su počeli zahtijevati od masa da im vjeruju. Bilo im je pomalo zabavno biti poput Boga.
Pozivaju se na znanost kao nepogrešiv autoritet (zanimljivo kako se životi nerođenih i dalje zanemaruju). Utvrđene su dogme i sastavljene su nove zapovijedi, upotpunjene onim što se činilo kao kreposno ponašanje. Očekivalo se da će svi pokoriti. Oni koji su izrazili zabrinutost postali su novi heretici ove nove religije u nastajanju koja je inzistirala na nekom obliku slijepe vjere.
Ali jedna ironija rađa drugu.
Jer ono što se traži nije „vjera“, a Crkva bi to prva trebala istaknuti. Nikada Crkva nije odvojila ispravnost od kreposti vjere.
Zapravo, cijela njezina patristička i skolastička tradicija otkriva da Crkva poziva na upotrebu razuma i kritičko mišljenje – postavljanje pitanja – radi razumijevanja onoga što ona predlaže za vjerovanje. Čitava metoda svetog Tome Akvinskog, na primjer, je skup pitanja, prigovora, odgovora i rješenja.
Istina, milost je potrebna da bismo u konačnici prihvatili čin vjere, ali čak ni to nije protiv ispravnog razuma. Čin vjere jednostavno priznaje ono u čemu razum ima ograničenja, ali čin vjere ne bi uključivao pristanak na proturječja. Bog očekuje od nas da se ponizno služimo umom koji nam je dao kako bismo došli do istine koju želi da spoznamo radi spasa naših duša. On je svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka koji dođe na svijet kako bismo razumno mogli prepoznati vjerodostojnost kršćanstva.
Zbog toga ovdje komentar zaslužuje nedavni rad objavljen od strane istraživača Massachusetts Institute of Technology (MIT). Rad je prilično kritičan prema onima koji dovode u pitanje mjere nametnute kao odgovor na korona virus, ne zbog toga što nisu citirali znanost u svojim prigovorima, već – i ovdje je riječ o dvostrukom standardu – zbog njihove upotrebe iste znanosti i dolaženjem iz istih podataka do drugačijih zaključka. Kako se to usuđujete napraviti! Ovo gotovo podsjeća na slijepog čovjeka koji izaziva farizeje kada se umorio od njihovog neprestanog ispitivanja oko toga tko ga je izliječio. „U grijesima si se rodio sav, i ti da nas učiš?“ (Iv 9, 34).
Najsramotnije je to što članak čak priznaje da je kritika takvih mjera zapravo utemeljena u „većoj znanstvenoj strogosti“. Međutim, budući da je ishod drugačiji i da se propitkuje propagandni program, poput onih farizeja koji su izliječenog slijepca protjerali iz Hrama zbog ispovijedanja Krista, u članku se optužuje kritičare mjere da primjenjuju „oružano kritičko mišljenje“.
Možda ovo označava najnoviju verziju terorizma. Tome su suprotne metode Svete Majke Crkve, koja prihvaća preispitivanja jer ona čine da istina Evanđelja blista još sjajnije. Baš je suprotno crkvenom inzistiranju na slobodi i korištenju kritičkog mišljenja kako bi se došlo do tih spasonosnih istina svete religije.
Koliko je to različito od djelovanja Duha Svetoga koji strpljivo prosvjetljuje dušu kako bi shvatili dogme koje je predložila Crkva i da bi ih ispravno razumjeli i živjeli u skladu s njima.
Kada se sve zbroji i oduzme, nema stvari koja je važnija i koja zahtijeva veću disciplinu kritičkog mišljenja od spasenja i mjesta gdje ćemo provesti vječnost. Upravo Pedesetnica govori sve o tome.
Možda bi oni koji zahtijevaju slijepu vjeru u svoju novu religiju, dok kritiziraju metode Duha Svetoga- što je to zapravo istinska vjera- trebali razmisliti jesu li svoje kritičko razmišljanje uveli u neki čin duhovnog samoubojstva. Kako im samo nedostaje jednakost i sloboda koja dolazi s vjerovanjem u istinsku vjeru.
Veni Sancte Spiritus!
Izvor
