I tako smo došli i do ovoga. Dva visoka talijanska biskupa raspravljaju u jednom katoličkom časopisu o dopuštenosti pobačaja.
Na prvu, čini se čudno što je jedan biskup odlučio u katoličkom listu braniti crkveno učenje koje je toliko puta naglašeno i objašnjeno u samoj Crkvi: nepovredivost svakog novog ljudskog života od njegova začeća. Biskup je Domenico Sorrentino, star 74 godine, poglavar asiške biskupije i bivši tajnik vatikanske Kongregacije za bogoštovlje. Učinio je to člankom na dvije stranice u povijesnom katoličkom časopisu rodnog mjesta svetog Franje, “Rocca”, u zadnjem broju od 1. veljače.
Ipak, postoji razlog, i to nimalo mali. Naime, nekoliko mjeseci ranije, u tom istom časopisu, drugi visoko cijenjeni biskup, Luigi Bettazzi, 99 godina, posljednji živi talijanski biskup koji je sudjelovao na Drugom vatikanskom koncilu, odlučno je osporio ništa drugo nego tu doktrinu, tvrdeći da “ljudska osoba” postoji tek “nakon četvrtog/petog mjeseca” trudnoće, pa stoga prije ove faze pobačaj nije ubojstvo, pa čak ni grijeh, ako se provodi iz dobrih razloga.
Bettazzi je u “Rocci” od 15. kolovoza zastupao tu razornu tezu. A sredinom studenog, u istom časopisu, moralni teolog, Giannino Piana, također je uskočio da mu pruži ruku pomoći.
Bettazziju i Pianu, asiški biskup prigovara i objašnjava da su razlozi koje su usvojili neprihvatljivi. Naravno, katolička doktrina “priznaje razvoj”, ali ne “u suprotnom smjeru” kao što su oni učinili, što znači otišli unatrag, ponovno ponavljajući “srednjovjekovnu teoriju o odgođenom oživljavanju fetusa”. Budući da su moderna znanstvena otkrića do sada potvrdila da se “od začeća radi o posve individualiziranom ljudskom biću, s vlastitim genetskim sklopom koji ga karakterizira tijekom cijelog života”, odmah kao “drugu osobu” u odnosu na majku.
A ovo novo ljudsko biće, nastavlja Sorrentino, od prvog je trenutka također “osoba”. Ono je takvo i po “filozofskim i pravnim razlozima, i u odnosu na na genetiku i biologiju”. Ono je takvo čak i za one koji ne vjeruju u besmrtnu dušu koju je Bog ulio u netom oplođenu jajnu stanicu.
Na prigovor Bettazzija, koji je iz činjenice da se mnoge oplođene jajne stanice izgube prije implantacije u majčinu maternicu postavio pitanje: “Zar onda čak i priroda ubija 40 posto ljudskih bića?”, Sorrentino odgovara: “Tko nas ovlašćuje da smatramo neimplantirane jajne stanice kao jednostavno izgubljene? Kako možemo ući u logiku prirode i Stvoritelja kada je riječ o otajstvu života koji u svom višestranom izrazu uvelike nadilazi naše pojmove. Ovdje smo doista između zemlje i neba.”
Također, na primat koji je Bettazzi pridavao intuiciji više nego razumu, što znači intuiciji koja kao “osobu” priznaje samo ljudsko biće koje je već dobro formirano i sposobno disati, nakon četvrtog ili petog mjeseca trudnoće, Sorrentino odgovara upozoravajući da se ne “zamijeni intuitivno s predznanstvenim znanjem,” jer bismo tada “riskirali da i dalje vjerujemo da se Sunce okreće oko Zemlje”.
A kako suditi o zakonu koji dopušta abortus, kakav je na snazi u Italiji? Sorrentino isključuje ideju da se njegova primjena može smatrati, pod određenim uvjetima, “manjim zlom”, kako tvrdi teolog Piana. “Zakoni koji su liberalizirali pobačaj potaknuli su kulturu koja se navikla na njegovu praksu, čak ga smatrajući pravom. Kulturno, moralno i političko odobravanje ovog pitanja sada je zaštićeno tabuom. Potrebna je silna proročka hrabrost da se javno izjasni za poštovanje svakog začetog života. Međutim, to je proročanstvo na kojem će nam čovječanstvo sutrašnjice biti zahvalno.”
