Zašto je Crkva, čak i do novijeg doba, naglašavala važnost očuvanja latinskog jezika?
Papa Franjo se 12. rujna u Bratislavi susreo sa slovačkim isusovcima. Sveti Otac je odgovarao na improviziranu sesiju pitanja. O susretu je 21. rujna izvijestio Antonio Spadaro za La Civilta Cattolica (u članku pod imenom „Sloboda nas plaši“. Razgovor pape Franje sa slovačkim isusovcima).
Tijekom zasjedanja jedan od isusovaca primijetio je da mnogi katolici u Slovačkoj papu Franju doživljavaju kao krivovjernika, dok ga drugi obožavaju. Zatim je upitao papu kako se odnosi prema ljudima koji na njega gledaju sa sumnjom. Iako se pitanje nije odnosilo na tradicionalnu latinsku misu ili tradicionalizam, papa Franjo je iskoristio priliku i ponudio sljedeća razmišljanja o Motu propriju Traditionis Custodes:
„Sada se nadam da se odlukom o zaustavljanju automatizma drevnog obreda možemo vratiti pravim namjerama Benedikta XVI. i Ivana Pavla II. Moja je odluka rezultat konzultacija prošle godine sa svim biskupima u svijetu. Od sada oni koji žele slaviti tradicionalni obred moraju zatražiti dopuštenje kao što je to učinjeno s biritualizmom. No, ima mladih svećenika koji nakon mjesec dana ređenja odlaze biskupu da zatraže dozvolu za služenje obreda. Ovo je fenomen koji ukazuje na to da se vraćamo unatrag“.
„Kardinal mi je rekao da su mu došla dva novo zaređena svećenika tražeći od njega dopuštenje da uče latinski kako bi slavili izvanredni obred. Uz dozu humora odgovorio je: Ali u biskupiji ima mnogo Hispanoamerikanca! Učite španjolski da biste mogli propovijedati. Zatim, kada naučite španjolski, vratite mi se i reći ću vam koliko Vijetnamaca ima u biskupiji, a tad ću vas zamoliti da naučite vijetnamski. Zatim, kada naučite vijetnamski, dat ću vam dopuštenje za učenje latinskog. Ovakvim pristupom ih je natjerao da se spuste na zemlju. Idem naprijed, ne zato što želim pokrenuti revoluciju. Radim ono što osjećam da moram učiniti. Potrebno je puno strpljenja, molitve i puno milosrđa“.
Način na koji se „vraćamo pravim namjerama Benedikta XVI.“ poništavajući njegovo zakonodavstvo s potpisom je dio isusovačko-peronističke sofistike koja me nadilazi, ali želim se usredotočiti na drugi odlomak u kojem Franjo priča priču o kardinalu koji je odvratio svećenike od učenja latinskog jezika, jer su ove izjave indikativne za papino razmišljanje o pitanju latinskog. Nudim sljedeća zapažanja:
- Anegdota o tome kako „u biskupiji ima mnogo Hispanoamerikanaca! Učite španjolski da biste mogli propovijedati itd.“ otkriva da papa Franjo uopće ne razumije ni pojam liturgijskog jezika. Liturgijski jezik vidi na utilitaristički način, potpuno funkcionalan i lišen svake vrijednosti koja nije homiletička. Bez pozivanja na tradiciju, bez pozivanja na povijest, bez pozivanja na liturgijski integritet. Puki funkcionalizam.
- Koncept svećenika kojemu je potrebno dopuštenje ordinarija za proučavanje latinskog jezika očito je u suprotnosti s Zakonikom kanonskog prava. Zakonik kanonskog prava, točnije članak 249 kaže sljedeće: „Uredbom o svećeničkom odgoju i obrazovanju neka se osigura da pitomci dobro nauče ne samo materinski jezik, nego i da latinskim jezikom dobro vladaju, kao i da steknu odgovarajuće znanje drugih jezika kojih se znanje smatra potrebnim ili korisnim za njihov odgoj i obrazovanje ili za vršenje pastoralne službe“. Možemo vidjeti da Zakonik inzistira na proučavanju latinskog jezika uz druge strane jezike koji su potrebni za službu. Liturgijski jezik Crkve je u drugoj kategoriji od onih jezika koji mogu biti potrebni za službu. Crkveni liturgijski jezik je esencijalan, dok su drugi jezici usputni i odnose se na vrijeme, mjesto i okolnosti. Isto tako, s obzirom na to da je direktiva o proučavanju latinskog jezika sadržana u univerzalnom zakonodavstvu Crkve, nijedan svećenik ne treba „dopuštenje“ da ga uči. Prenoseći onu priču na ovakav način, papa Franjo u biti dopušta biskupima da oduzimaju svećenicima njihova kanonska prava.
- Njegovo mišljenje potiče licemjerje jer znamo da papa nikada ne bi rekao takve stvari kršćanima drugih obreda. Možete li zamisliti da papa odvraća grkokatolike od učenja staroslavenskog jezika? Ili reći Kaldejcima da odu učiti farsi i kurdski prije nego što im bude dopušteno da uče aramejski, ili ismijavati egipatskog kršćanina jer želi učiti koptski? Naravno da ne. A budući da se takav stav nikada ne bi promicao među ostalim obredima, možemo zaključiti da je to samo još jedan izraz predrasude prema tridentskom obredu.
- Komentari pape Franje otkrivaju nepoznavanje svih razloga zašto je Crkva, čak i do novijeg doba, naglašavala važnost očuvanja latinskog jezika. Ne trebamo gledati dalje od enciklike Veterum Sapientia (iz 1962.) pape Ivana XXIII. o promicanju latinskog jezika. Ovdje su oci Drugoga vatikanskog sabora ponudili opsežno obrazloženje zašto bi se latinski jezik trebao učiti. Svaki katolik trebao bi pročitati ovu encikliku, ali ja ću ponuditi sažetak obrazloženja pape Ivana XIII. za proučavanje latinskog s relevantnim citatima:
Latinski jezik nam služi kao podsjetnik na povijesno svjedočanstvo Crkve: „Upotreba latinskog jezika u svetim liturgijama i verzijama Svetog pisma ostalo je na snazi u nekim regijama čak i do danas, neprestano svjedočeći o živom glasu antike“.
Latinski jezik ujedinjuje kršćane jer pruža „vezu jedinstva kršćanskim narodima Europe“.
Latinski jezik je neutralan, a njegova univerzalnost ne favorizira nijednu etničku pripadnost nekoj naciji: „Latinski je po svojoj prirodi najprikladniji za promicanje oblika kulture među ljudima. Ne izaziva ljubomoru. Ne favorizira niti jedan narod, već se predstavlja s jednaka nepristranost prema svima i jednako je prihvatljiv za sve“.
Latinski je pogodan za preciznost i dostojanstvo koje zahtijevaju teološki izrazi, što pokazuje „karakteristična plemenitost latinske formalne strukture. Njegov jezgrovit, raznolik i skladan stil, pun veličanstvenosti i dostojanstva čini jedinstvenu jasnoću i dojmljivost izraza“.
„Nenarodnost“ daje latinskom posebnu snagu da poveže prošlost, sadašnjost i budućnost Crkve u „prekrasan kontinuitet“, čineći blago iz prošlosti dostupnim: „Katolička crkva ima dostojanstvo koje daleko nadmašuje dostojanstvo svakog ljudskog društva, jer ju je osnovao Krist Gospodin. Stoga je potpuno prikladno da jezik koji koristi bude plemenit, veličanstven i nenarodan… latinski jezik se uistinu može nazvati katoličkim. Posvećen je stalnom upotrebom od strane Apostolske Stolice, majke i učiteljice svih Crkava, i mora se smatrati blagom neusporedive vrijednosti. To predstavlja općost za pravilno razumijevanje kršćanskih pisaca antike i dokumenata crkvenog nauka. Te je isto tako najučinkovitija veza koja u prekrasnom kontinuitetu povezuje današnju Crkvu s onom iz prošlosti i budućnosti“.
Nakon što je naveo ove razloge, papa Ivan XXIII. zaključuje sljedeće:
„Zbog tih je razloga Apostolska Stolica uvijek nastojala očuvati latinski jezik, smatrajući ga vrijednim korištenja u vršenju svoga učiteljskog autoriteta „kao veličanstvenu odjeću njezina nebeskog nauka i svetih zakona“. Ona i dalje zahtijeva od svojih svetih službenika da se njime služe… Stoga je „poznavanje i uporaba ovog jezika“, tako prisno povezana s životom Crkve, „važna ne toliko na kulturnoj ili književnoj osnovi, koliko iz vjerskih razloga“. Ovo su riječi našeg prethodnika Pija XI., koji je proveo znanstveno istraživanje o ovoj temi i ukazao na tri kvalitete latinskog jezika koje se u izuzetnoj mjeri usklađene s naravi Crkve. „Za Crkvu, upravo zato što obuhvaća sve narode i predodređeno je da ustraje do kraja vremena… sama njezina narav zahtijeva jezik koji je univerzalan, nepromjenjiv i koji nije narodan“.
Čitatelj će primijetiti da se niti jedan od razloga koje je naveo papa Ivan XXIII. ne tiče homiletike. Što još bi se moglo reći o „dobrom papi Ivanu“, čovjeku koji je razumio koncept liturgijskog jezika, potrebu Crkve za takvim jezikom, „nenarodnost“ ovog jezika i istaknutu prikladnost latinskog jezika kao jezika Zapada. Činjenica da papa Franjo ne razumije nijedan od ovih koncepata razočaravajuća je, zastrašujuća i dokaz da Sveti Otac još jednom govori o stvarima o kojima malo zna.
5) Ideja da liturgijski jezik Crkve na neki način dolazi nakon učenja drugih narodnih jezika vrijeđa sve velike katoličke misionare koji su radili suprotno. Kada čitam ove Franjine komentare, sjetim se svetog isusovca Jeana de Brebeufa (umro 1649.), koji se dvanaest godina trudio sastaviti rječnik na huronskom jeziku, dok je istovremeno slavio misu na latinskom jeziku. Prisjećam se španjolskih misionara na Filipinima, poput isusovca Francisca Ignacija Alcinae (umro 1674.), koji je trideset i sedam godina djelovao među Filipincima strpljivo stvarajući rječnike Cebuano jezika i prevodeći njihovu književnost na španjolski, dok je misu slavio na latinskom. Ili karmelićanina o. Ivana Thaddeusa (umro 1633.) koji je služio misu na latinskom jeziku, a istovremeno učio perzijski i turski jezik za svoju misiju u Isfahanu u Perziji (Iranu), misiju koja je bila toliko uspješna da je postao prijatelj i savjetnik šaha. Drugim riječima, uporaba liturgijskog latinskog jezika nikada nije bila prepreka katoličkim župnicima da uče narodne jezike. Papa Franjo svojim komentarom omalovažava svjedočanstvo ovih herojskih misionara koji su pokazali izvanrednu komplementarnost dobrog poznavanja latinskog jezika i učenja lokalnih jezika zbog homiletičkih razloga.
6) Konačno, priča iz prvog dijela teksta koja govori o tome kako kardinal ne želi da njegovi svećenici uče latinski jer im je potrebno vrijeme da se posvete drugim narodnim jezicima. No ovo “gubljenje vremena” se moglo potpuno izbjeći da su svećenici u sjemeništu učili latinski jezik, kako su i trebali. Na taj će način, u trenutku ređenja, bit će spremni za početak studija drugih jezika koji su potrebni, jer imaju solidno uporište u latinskom jeziku. Ne promičući učenje latinskog jezika u sjemeništu, ovaj je kardinal stvorio problem radi kojeg se žali.
No, na sve ovo nameće se pitanje… Ako papa Franjo ovako razmišlja o latinskom jeziku, onda se opravdano pitamo što za papu Franju znači „latinski obred“? U kojem je smislu latinski obred uopće latinski?
