Velik broj katolika, uključujući i teologe, misle da Crkva ne bi trebala sudjelovati u apologetici. Ovi kritičari tvrde da je nakon Drugog vatikanskog koncila apologetika zastarjela jer Crkva sada poziva da prigrlimo, umjesto da okrenemo leđa, modernom svijetu. Kažu kako se teologija treba uhvatiti u koštac sa suvremenim pitanjima koja utječu na sve nas, dok se apologetika bavi ponavljanjem nebitnih tema, a potkopava plodan dijalog jer izaziva podjele i sukobe.
Ironično, dokumenti Drugog vatikanskog koncila iznose sasvim suprotnu tvrdnju, pozivajući vjernike da evangeliziraju svijet putem apologetike.
Nažalost, desetljećima nakon Drugog vatikanskog, obrazložena obrana kršćanstva postala je passé zbog raširene krize vjere. Katolici moraju prevladati svoju duhovnu slabost i zagubljene prioritete koristeći razum kako bi ispunili poslanje Crkve- naviještanje Evanđelja diljem svijeta. Razum, kaže Ivan Pavao II. “treba shvatiti kao temeljni i originalan doprinos u službi nove evangelizacije” (Fides et Ratio, 103.).
Okrenimo se onda razlozima zbog kojih bi se katolici trebali baviti apologetikom.
Prvo, Sveto pismo nam to zapovijeda. U poslanici Jude apostola (3), kršćanima je rečeno da se “bore za vjeru“. Pavao je uvidio svoju apologetsku ulogu. U Fil 1, 16 pisao je: “Ja sam ovdje za obranu evanđelja.” Središnja misao apologetike u Novom zavjetu se nalazi u prvoj Petrovoj poslanici- budite “uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pet 3,15). Uočite da sveti Petar kaže da uvijek moramo bili spremni dati odgovor, a ne samo ponekad.
Drugo, Bog je stvorio ljudska bića sa sposobnošću razuma. Katolička teologija nikada nije vjerovala u potpunu pokvarenost ljudske naravi, što je više u skladu s nekim protestantskim krugovima. Prema katoličkoj teologiji, Bog očekuje od nas da koristimo razum. On također pomaže ljudima kako bi se utvrdilo što je istina, i kako bi opravdali naša uvjerenja. Bez razuma, ne postoji opravdano prianjanje uz bilo koji skup određenih uvjerenja nasuprot nekom drugom skupu uvjerenja.
Treće, apologetika pomaže u inkulturaciji Evanđelja. Katolici moraju biti u stanju razumjeti širi kulturni kontekst u kojem žive, kako bi evangelizacija bila učinkovita. Intelektualni Zeitgeist modernog Zapada može se pratiti unazad do svjetovne filozofije prosvjetiteljstva. Glavno obilježe ovog pokreta bilo je oslobođenje čovječanstva od onoga što su smatrali okovima organizirane religije, obilježene ne razumom nego praznovjerjem. Kao posljedica tih materijalističkih filozofija vjera se smatrala ekvivalentom nekom mišljenju ili osobnom ukusu, samo ono što je vidljivo i shvatljivo razumom je dostojno javne rasprave. Upotrebom razumnih argumenata, apologetici mogu “govoriti jezikom” koji nevjernici mogu razumjeti. Ironično, odlika modernizma je i to što su razumna obrazloženja pala u zaborav. Zadatak vjernika dakle je da se obnovi racionalni diskurs u službi istine.
Jedan od današnjih popularnih prigovora je da “samo Duh Sveti dovodi osobu Kristu, a ne ljudski argumenti“, što je potpuno kratkovidno razumijevanje razuma i teologija. Ono ograničava Božje djelovanje. Nije poanta- Duh Sveti ili ljudski razum. Nego, Duh Sveti djeluje kroz osobe koje koriste dobre argumente naviještajući Evanđelje nevjernicima.
Apologetski um je po volji Kristova srca. Skrivanje istine nije znak ljubavi prema Kristu, nego znak straha i nevjere. Ako katolici doista vjeruju da je Isus Gospodin, onda će za njega pokušati zadobiti obraćenike u svakom mogućem smislu, a ne samo na načine koji isključuje usmeno uvjeravanje. Možemo i moramo dati argumente za vjeru.
Štoviše, apologet se ne bavi isključivo uvjeravanjem nevjernika, nego također nastoji potaknuti vjernike. Na taj način, apologetika je potrebna vjernicima da bi postali sigurni u to što vjeruju te kako bi mogli pravedno objasniti i živjeti svoju vjeru. Baš kao i dobra propovijed, apologetika jača vjeru vjernika. Ali, baš kao i kateheze u godinama neposredno nakon Drugog vatikanskog sabora, apologetika je ispala iz uporabe zbog raširenog stavljanja pod upitnik svega u što katolici vjeruju. Dakle, uspješna apologetika je znak uvjerene Crkve.
Mnogi vjernici prepoznaju štetne učinke koje dekristijanizacija ima na društvo. Jedan od razloga zašto indiferentizam tako snažno napreduje na Zapadu je zbog stalnog odvajanja vjere i razuma. Kada se dogodi ovo odvajanje, osnove vjere se smatraju mišljenjem, osobnom preferencijom ili ideologijom, potkopavajući nečije motive da vjeruje u Evanđelje. Naravno, ako vjera nije ništa drugo nego mišljenje, zašto onda zahtijevati evangelizaciju drugih kako bi vjerovali u Evanđelje- ako je kršćanska vjera i onako samo stvar ukusa?
Učenje Drugog vatikanskog sabora o apologetici treba obnoviti, ako se želi utjecati na negativne duhovne trendove nastale stalnim napretkom sekularizacije. Kritika apologetike je često dokaz gubitka povjerenja u razum i nedostatka vjere u Evanđelje – što je obilježje krize vjere u desetljećima nakon Drugog vatikanskog sabora. Apologetika je tako u službi dvije važne funkcije: izgradnje vjere katolika i širenju Radosne vijesti o Kristu diljem svijeta. Ostala teološka kretanja u Crkvi (npr. ekumenizam, dijalog, svetost i praktična važnost vjere) koja su zamijenila apologetiku u posljednjih pola stoljeća gube mnogo od svog značaja, osim ako su utemeljena na biblijskom mandatu evangelizacije svijeta.
