Teško je točno opisati iskreni osjećaj divljenja prema svemu onome što je došlo prije nas u velikoj povijesti Crkve. Iako kritičari i osporavatelji to mogu nazvati “nostalgijom”, to nije to — jer nostalgija je pasivna, jadna, turobna čežnja za nečim što se više nikada ne može vratiti. Ono što ja opisujem je snažna, živa, djelatna ljubav — pokret prema i želja za očuvanjem svega što je Dobro, Lijepo i Istinito u veličanstvu dvadeset stoljeća otkako je naš Gospodin hodao zemljom. Kao čin ljubavi, to je vrlina; i ona ispunjava naš um poštovanjem prema Apostolima, Mučenicima i Svecima, velikim Papama koji su grmjeli poput neba i kraljevima kršćanstva koji su klečali pred Križem. Ona poznaje filozofe, umjetnike i državnike koji su oblikovali svijet — vojnike i junake, pa čak i njihove protivnike — i sve one stotine i stotine milijuna duša koje su dolazile i prolazile i u najzabitijim kutovima civilizacije, ali koje su se trudile održati obećanje Vjere, kako bi i one mogle živjeti vječno u Kristu.
Kada sam bio vrlo mlad, mislio sam da svaki kršćanin mora osjećati kao i ja, i voljeti povijest. S vremenom sam, nažalost, shvatio da to nije tako. Mnogo je onih čiji su pogledi toliko usmjereni na suvremene teorije i današnje poteškoće da su gotovo potpuno slijepi za bogatu tapiseriju tradicije koja prožima život Crkve. Ima i takvih — a takve riječi sam nedavno i sam čuo — koji govore s prezirom o čitavim stoljećima i razdobljima; čini se da ne razumiju temelje onih dostignuća koja najsjajnije sjaje u kulturi zapadnog svijeta. I promatraju i uspjehe i nedostatke prošlih vremena s tolikom gorčinom da se ne usuđuju ni izgovoriti imena velikih umova koji očito proturječe našemu vremenu.
Kako je to moguće? Ne krije li se u tome određeni stupanj intelektualne kratkovidnosti — jasan odraz onoga što je C. S. Lewis vrlo pronicljivo nazvao „kronološkom umišljenošću”? Sjećam se kada sam prvi put čitao Lewisovo autobiografsko djelo Iznenađen radošću, i pronašao da opisuje ono što sam dotad osjećao, ali nisam znao kako to pravilno imenovati. Pisao je o toj ljudskoj sklonosti da se pohlepno drži sadašnjeg trenutka — o „nekritičkom prihvaćanju intelektualne klime svojstvene našem dobu i pretpostavci da je sve ono što je izašlo iz mode time i diskreditirano”. No, kako je Lewis naglasio, mnoge stvari jednostavno zastare uslijed slučajnosti ili puke „mode”. Upravo zbog toga potrebno je razlučiti istinu od laži, dobro od zla, prije nego što odbacimo blago prošlosti prema predrasudama suvremenoga svijeta.
Zanimljiva je stvar to što je toliki dio zajedničke baštine zapadne civilizacije ograđen kao u nekom muzeju — da bi joj se divili izdaleka, ali ne i da bi je stvarno živjeli ili poznavali. Čak i u intelektualnoj sferi Crkve, neka od najsjajnijih blaga prošlosti skrivena su pod težinom moderne kulture i mišljenja. Kao mali primjer te činjenice, kad uzmem u ruke najnovije izdanje Denzingerova Enchiridiona Symbolorum — vrlo korisne antologije papinskih dekreta i učiteljskih izjava Crkve — otkrivam da u svesku od otprilike tisuću i dvjesto stranica povijesnih dokumenata, gotovo polovica potječe s početka 20. stoljeća pa nadalje. Štoviše, detaljnijim uvidom primjećuje se da ima gotovo isto toliko stranica iz razdoblja od Drugog vatikanskog koncila do danas koliko i iz cijelog prethodnog razdoblja od petnaest stoljeća koje je prethodilo Tridentskom koncilu!
Naravno, urednici jedne takve knjige imaju vrlo težak zadatak, a ograničeni su i prazninama u povijesnim izvorima, kao i interesima i motivacijama znanstvenika koji će se najvjerojatnije pozivati na njihovo djelo. Ali nije li ipak pomalo čudno što se čini da suvremeni katolički akademici toliko visoko cijene vlastitu epohu, a tako malo ono golemo vremensko prostranstvo koje joj je prethodilo? Učiteljska vlast Crkve, koja je posljednjih vremena postala pomalo iscrpljena i prenapregnuta uslijed svog grozničavog teološkog stvaralaštva, možda bi mogla imati koristi od razdoblja promišljene, smirene introspekcije.
Kada se takve brige iznesu u vezi s kršćanskim životom — ili čak u posve drukčijem kontekstu svjetovne zapadne politike — često su dočekane s povicima da konzervativci pokušavaju „vratiti društvo u mračni srednji vijek”. No, osim očite pretjeranosti takvog jezika, jednostavna je činjenica da će prošlost uvijek djelovati neshvatljivo mračna (bilo da je riječ o 9. ili 19. stoljeću) onima koji svijet mjere humanističkim metrom jeftinog materijalizma i moderne „društvene pravde”. Ako ste, međutim, sposobni vidjeti da postoje i druge osobine unutarnje vrijednosti — načela poput istine, vjere, ljubavi, sjećanja, časti, milosti, slobode i hrabrosti — tada možete steći i pravo cijenjenje prošlosti, makar ona bila siromašnija u materijalnom smislu. A ako određeni aspekti suvremenog moralnog poretka zaista vape za obnovom, možda ćete biti spremni poslužiti se sabranom mudrošću prijašnjih stoljeća da bismo ponovno uskladili vlastito vrijeme.
U dragocjenim zbirkama Britanske knjižnice nalazi se rijedak srednjovjekovni rukopis poznat znanstvenicima staroengleskog jezika kao Sermo Lupi ad Anglos ili „Vukova propovijed Englezima”. Kao što njegov latinski naslov duhovito sugerira, bila je to liturgijska propovijed koju je sastavio i održao Wulfstan II., nadbiskup Yorka, oko godine 1014., i to na germanskom jeziku anglosaksonskog kraljevstva koje je postojalo u Engleskoj prije normanskog osvajanja. Sermo Lupi nastao je u razarajućem razdoblju povijesti engleskog kraljevstva, kada su obalne krajeve neprestano pustošili danski vikinški napadi, a golema politička i crkvena pokvarenost razarala je sve slojeve društva. Strastveni govor nadbiskupa Wulfstana, u kojem je osuđivao te zločine i uspoređivao vlastitu propadajuću domovinu s davnim vremenima kada je rimska Britanija bila preplavljena i rastrgana neumoljivim navalama germanskih plemena, izazvao je strah i pokajanje u srcima njegovih slušatelja.
Prvi put sam se susreo s riječima nadbiskupa Wulfstana prije nekoliko godina, kao student na sveučilištu. No, primjerak njegove propovijedi i danas držim na polici s knjigama i povremeno ga ponovno pročitam, kako bih se podsjetio da, iako svijet nije uvijek izgledao kao danas (naši su životi znatno uređeniji i predvidljiviji), ljudska je narav ostala uvelike nepromijenjena. I kad pomislim na velikog Wulfstana — tako učenog u kršćanskoj teologiji, u građanskom pravu, u latinskom jeziku i u ritmičkoj poeziji vlastitog jezika — zamišljam ga kako očajnički pokušava spasiti svoju zemlju i svoju Crkvu, i ne mogu ne osjećati kao da ga poznajem. Iako je nadbiskup Wulfstan živio prije više od tisuću godina, u zemlji koja više ne postoji i pisao na jeziku koji danas gotovo nitko ne razumije, on mi je življi, stvarniji i dojmljiviji od mnogih današnjih biskupa i kardinala koji danas služe Crkvi.
Pozvao bih sve katolike — pa i sve kršćane i ljude dobre volje — da prigrle bogatstvo prošlosti. Ljubav prema punini tradicije, prema svim skrivenim strujanjima naše civilizacije, i prema čitavoj živopisnoj povijesti dvadeset stoljeća života Crkve, daje snagu koju ništa ne može slomiti. Povijesno znanje služi kao intelektualna protuteža skepticizmu koji tvrdi da ništa ne možemo sa sigurnošću znati; progresivizmu koji nas tjera da se osjećamo oholo nadmoćno i sigurno; kulturnom marksizmu koji pokušava otrovati i razgraditi naslijeđe Zapada; i moralnom relativizmu koji tvrdi da su svi izbori jednaki, iako povijest jasno pokazuje da nisu.
I naposljetku — a možda i najvažnije — jasno razumijevanje prošlosti nadahnjuje nas na promišljenu ljubav prema drugima i prema onima koji su nekoć bili naši supatnici na ovom svijetu.
James P. Bernens
