Tracey Rowland, jedna od najboljih teologinja današnjice, napisala je studiju pod naslovom „Deset teoloških načela iz riznice Benedikta XVI.“. U studiji piše sljedeće:
„U ovom trenutku života Crkve, podjele oko temeljnih teoloških pitanja razdiru zajednice“.
Jedan od razloga zašto će Benedikta XVI. možda proglasiti crkvenim naučiteljem je taj što je shvatio da greška u temelju teološkog sustava može uništiti cijeli sustav. Ako sada imamo katolike čiji se pogled na svijet čini nerazlučivim od pogleda Meghan Markle, a time i protivan dva tisućljeća kršćanskog nauka, onda moramo obratiti pažnju na fundament – temeljni nauk.
Usred ove mračne noći u duši Crkve, postoji najmanje deset načela koja treba uzeti iz intelektualne riznice Benedikta XVI. koja nam mogu pomoći da prebrodimo krizu.
Ovdje izdvajam samo dva od deset načela.
Prvo, prioritet logosa nad etosom:
- Logos prethodi etosu
Prvo je da logos mora prethoditi etosu. Da, ovo zvuči uistinu ezoterično! Međutim, to je bilo načelo koje je veliki Romano Guardini rado naglašavao, a preuzeo ga je Benedikt XVI. Drugi način da se to izrazi jest da istina prethodi praksi. Naše prakse trebaju utjeloviti istinu. Mnogi teolozi žele izokrenuti ovaj poredak prvenstva i učiniti da etos, ili ono što marksisti nazivaju praxis, ima prednost. Ratzinger se potpuno protivio ovakvom pristupu teologiji. U knjizi „Teološki nauk o principima: Elementi fundamentalne teologije“ (1987.) napisao je sljedeće:
„Ako se riječ orthopraxis (ortodoxie) promatra iz njezina najradikalnijeg značenja, to pretpostavlja da ne postoji istina koja prethodi praxisu, već da se istina može uspostaviti samo na temelju ispravne prakse, koja ima zadatak stvoriti značenje iz i u besmisla/u. Teologija postaje samo vodič za djelovanje, koji, promišljajući praxis, neprestano razvija nove načine prakse“. (str. 318)
Zaključio je da kada praksa ima prednost, istina postaje proizvod čovjeka, a sam čovjek postaje tržišna roba.
Ta je putanja prednosti očita u slavljeničkoj pop kulturi gdje ljudi stvaraju svoje vlastite narative koji možda imaju vrlo malo, ako ikakve veze sa stvarnošću – tj. s istinom. Zatim, na temelju samokonstruirane naracije, počinju prodavati i nametati lažno “JA” svijetu.
Inače, tu temu Ratzinger detaljno propituje u knjizi Vjera – istina – tolerancija: Kršćansko vjerovanje i svjetske religije, koja je napisana nedugo prije nego što je izabran za papu, i to je jedna od mojih najdražih knjiga od pokojnog pape.
Drugo, o sinodalnosti:
Shvaćanje sinodalnog autoriteta
Sinodalnost je dvosmislen pojam. Redovne sinode su skupovi biskupa u pravilnim vremenskim razmacima. Izvanredne sinode su sastanci na kojima se raspravlja o određenom pitanju, kao što je bila Sinoda o Božjoj riječi održana za vrijeme pontifikata Benedikta XVI. Ono što je trenutno sporno su pitanja poput: Kako će sinode biti strukturirane? Tko je kvalificiran za sudjelovanje? Kakve ovlasti imaju sudionici? Koju važnost imaju odluke sinoda na Učiteljstvo? Iako su ova pitanja za ekleziologiju, ona su temeljna jer zadiru u fundament katoličke teologije poput pitanja: Što je Crkva? Što je biskup? Kakav je odnos između laika i svećenika, između zaređenih službenika i laičkog apostolata?
Govoreći o ideji stalne sinodalne strukture mješovitog laičkog i biskupskog članstva u svojoj studiji Demokratie in der Kirche (Demokracija u Crkvi), Ratzinger je izjavio:
„Ideja mješovite sinode kao stalnog vrhovnog upravljačkog tijela nacionalnih crkava je neizvodljiva ideja u kontekstu tradicije Crkve, kao i njezine sakramentalne strukture i njezinog specifičnog cilja. Takva sinoda ne bi imala nikakav legitimitet i stoga joj se poslušnost mora odlučno i nedvosmisleno uskratiti” (str. 31).
U istom eseju, Ratzinger je ukazao na neumoljive sukobe koje su u Anglikanskoj crkvi pokrenuli trajni sinodalni procesi i na nepopularnost eksperimenata koje poduzimaju katoličke skupine u njemačkim sveučilišnim kampusima s ciljem demokratizacije crkvenog upravljanja. Pohvalio je studente u Kölnu koji su „odlučno odbacili Sinodalnu zavjeru“ (synodale Komplott), jer su htjeli da njihovu zajednicu poveže jedna stvar koja im je zajednička – „evanđelje Isusa Krista, kao što u vjeri Crkva ispovijeda” (str.33).
To ne znači da je Ratzinger bio protiv sinoda, ali je bio protiv ideje upravljanja Crkvom kroz trajni sinodalni proces na način Anglikanske crkve. Sinodalnost može postati način da lažna riječ postane dio nauka, jer nauku različiti teolozi i crkveni poglavari žele dati drugačiji sadržaj. U pozadini nekih njegovih verzija nalazi se Newmanov koncept sensus fidelium (osjećaj za vjeru). Dokument Međunarodnog teološkog povjerenstva iz 2014. – Sensus fidei u životu Crkve – ocrtao je vrste dispozicija koje su potrebne laicima prije nego što se mogu pouzdati u posjedovanje osjećaja vjere. Ne može se pretpostaviti da baš svatko tko je kršten ima taj osjećaj. Sveti Ivan Pavao II., papa Benedikt XVI. i papa Franjo izjavili su da sensus fidei nije sinonim za neku vrstu ankete većinskog stava. Međutim, mnogi popularni zagovornici tog koncepta reklamiraju ga kao ispitivanje javnog mnijenja slično referendumima o kontroverznim društvenim pitanjima u demokratskim zemljama. Potrebno je raditi na odvajanju žita od kukolja u ovom području crkvenog upravljanja, koje se ne može svesti na eksperiment.
Ovdje možete pročitati/ poslušati cijelu studiju na substack – What We Need Now
