Zar ćemo podleći duhu vremena koje je izgubilo svaki osjećaj prema svetome, prema svetosti mjesta i prostora, pa da dopustimo svakakvo ponašanje ondje gdje svakoga od nas sustiže Božja opomena: „Ne prilazi ovamo prije nego li si prikladno raspoložio svoje srce…“ A često zapravo naše vanjsko ponašanje, naš izgled, oblačenje govori o našem nutarnjem raspoloženju i svijesti gdje se nalazimo.
Obraćenje zahtjeva temeljnu rekonstrukciju našega života…
Na jednoj staroj i vrijednoj građevini trebalo je ukloniti fasadu koja je već bila propala i zamijeniti je s novom. Međutim, kad su uklonili tu fasadu otkrile su se pukotine u temeljima zida. Valjalo je po procjeni stručnjaka odmah sprovesti zahvat na učvršćenju temelja, a tek se onda moglo sprovesti ono s fasadom.
Puno su dakle važniji bili temelji od fasade, jer s dobrim i čvrstim temeljima zgrada se neće srušiti, ako je i loša fasada. Međutim, samo s dobrom fasadom, a s lošim temeljima, zgrada se ruši.
Nešto slično potrebno je napraviti s našim životom, našom vjerom, i našom ljudskošću. Ako čovjek ostane na fasadi, na vijestima koje nas ne diraju nego samo udovoljavaju našoj znatiželji, tada se truli temelji mogu svakoga trenutka srušiti.
BOG NE ODUSTAJE OD ČOVJEKOVA SPASENJA, i želi dati novu šansu svakome od nas. Međutim, mi ne smijemo prokockati svoje spasenje preuzetnim odgađanjem darovane prilike…
SVIJEST O SVETOSTI TLA NA KOJEM STOJIMO…
Bog govori Mojsiju iz gorućeg grma i najprije ga upozorava na svetost tla na kojem se nalazi. Svetost tla nas upućuje na blizinu Božju, na svetost Božju i na naše stanje pred Bogom. Ne možemo se na svetom mjestu ponašati uličarski, trgovački, i ne možemo na sveto mjesto ulaziti nedolično obučeni.
„Ne prilazi ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo…“ (Izl 3, 5), takvo je upozorenje čuo Mojsije kad je znatiželjno htio iz bližega promotriti čudni prizor grma koji gori a ne sagorijeva.
Bog ne želi da se na sveta mjesta dolazi iz neke bolesne znatiželje i svakako obučeni, bez ikakvog znaka poštivanja takvih mjesta.
Danas je nemali broj onih kojima je svejedno jesu li na plaži, po disko klubovima ili u crkvi… Neki se ljeti opravdavaju kako im je vruće, i ljute se na svećenika koji ih upozori. No, vidjet ćemo hoće li im biti vruće u paklu…
Sjećam se slučaja kad je neka „napirlitana“ gospođa ušetala u crkvu sa svojim psom u krilu. Kad je časna intervenirala i upozorila je kako tako sigurno ne bi ušla u dućan ili restoran nego bi psa ostavila vani, gospođa se sva uvrijedila i uokolo crkve odmah rastrubila kako je to vještica, a ne časna jer mrzi životinje. No, srećom časna je bila Imoćanka pa se nije dala zaplašiti…
Zar ćemo podleći duhu vremena koje je izgubilo svaki osjećaj prema svetome, prema svetosti mjesta i prostora, pa da dopustimo svakakvo ponašanje ondje gdje svakoga od nas sustiže Božja opomena: „Ne prilazi ovamo prije nego li si prikladno raspoložio svoje srce…“ A često zapravo naše vanjsko ponašanje, naš izgled, oblačenje govori o našem nutarnjem raspoloženju i svijesti gdje se nalazimo.
SVAKO NAŠE STUPANJE U SVETI PROSTOR, na sveto mjesto, naše je izlaganje onom Božjem grmu koji gori a ne sagorijeva: izlaganje sebe i svoje nutrine Božjoj vatri. Stupiti u taj prostor Božje vatre nepripremljena srca, bez spremnosti na temeljno životno obraćenje (a to označava ono „izuj obuću“) je poigravanje s vlastitim spasenjem…
U tom smislu sve što se događalo i događa oko nas je za pouku i upozorenje nama samima da ne prokockamo sadašnji darovani trenutak.
Prirodne katastrofe ili ratovi koji se događaju po raznim područjima svijeta ne smiju nas ostaviti ravnodušnima, ili pak osobama koje od toga rade zanimljive priče bez namjere da iz svega izvučemo pouku za svoj život. Ili nevolje koje su se možda dogodile našim sugrađanima, susjedima ne smiju nas ostaviti u lažnom uvjerenju kako se nama nešto slično ne može dogoditi. Naprotiv, sve što se događa je poziv nama da postanemo bolji ljudi tako što ćemo odlučno napustiti put grijeha…
U evanđelju Isus upućuje vrlo ozbiljne i upozoravajuće riječi: „… ako se ne obratite svi ćete tako propasti.“ (vidi Lk 13, 3. 5.)
S tim upozorenjem povezana je i prispodoba o smokvi koja već tri godine ne donosi roda i gospodar naređuje slugi da je posiječe kako više ne bi tako neplodna iscrpljivala zemlju. Sluga kod gospodara posreduje za smokvu da je poštedi još jednu godinu…
Milosrđe Božje nam je na raspolaganju svaki dan, ali ako mi ne izvučemo iz svega pouku za svoj život i ostanemo i dalje zatvoreni u svoju sebičnost tada će zasigurno nastupiti i Božja pravda za sve one koji su toliko prilike imali i toliko toga primili, a ipak su unatoč svemu ostali neplodni…
Neplodna smokva je upozorenje svima koji zloupotrebljavaju Božju dobrotu, a da ništa ne rade oko promjene svoga života…
Božje milosrđe još jednu nam godinu nudi novu priliku, Božji sluge ove godine još jednom posebno su pozvani na okopavanje i gnojenje smokve ne bi li ipak urodila. To nam govori i upućuje nas na potrebu temeljitog rada na sebi, na temeljitu promjenu života, na raskidu sa svim onim što nas vodi u propast…
Godina pružene prilike smokvi može se shvatiti i kao poziv nama da konačno donesemo rod, jer ako ga ni nakon toga ne donesemo pitanje je hoćemo li imati novu priliku. Tako, trebamo znati da ako ne iskoristimo odmah tu darovanu novu priliku morat ćemo se na kraju suočiti i s Božjom pravdom…
Nemojmo preuzetno i oholo misliti kako su drugi gori od nas jer im se nešto loše dogodilo, ili da smo mi bolji od drugih zato što nam možda bolje ide na polju financija i sl. Stvari se mogu preko noći učas promijeniti…
Iskoristimo darovano nam vrijeme!
Sa stranice dominikanci.hr
