Nitko od nas nije nezavisni individualac koji s vremena na vrijeme surfa na nekom privatnom otoku. Svatko od nas pripada mnogo većem kontinuitetu ljudskih iskustava koja se protežu stoljećima unatrag, iskustvima koja nas smještaju u mrežu domova, obitelji, klanova, plemena, prijatelja, zemlji i religija.
Te stvari u nama izazivaju emocije. Zahtijevaju našu vjernost, i to s pravom. U velikoj mjeri čine nas onim što jesmo. Oni nam daju kontekst za naš život. Kada je pjesnik Horacije napisao svoj poznati stih Dulce et decorum est pro patria mori (hrv. ugodno je i dično umrijeti za svoju domovinu), izrazio je riječima ono u što je rimski narod žudio vjerovati – da njihova borba za opstanak i napredak u antičkom svijetu ima značenje.
Kada su se spartanski hopliti do posljednjeg čovjeka borili protiv mnogo većih perzijskih snaga u Termopilima, dali su svoje živote braneći svoje obitelji, grad i grčke saveznike. Kada je Shakespeare napisao riječi, „malo nas je, mi smo braća; jer onaj koji danas prolijeva krv sa mnom bit će mi brat“, i stavio ih u usta Henrika V. u bitci kod Agincourta, dodirnuo je jedan izuzetno važan aspekt ljudske odanosti. Kulture koje nisu u stanju potaknuti krajnju žrtvu svojih ljudi za zajedničke potrebe nemaju budućnost. One su već mrtve, a da to nisu znale. Tako je bilo uvijek i izuzevši čudesnu promjenu u ljudskoj prirodi prije nego što se Isus vrati, tako će biti.
Razmotrite događaj kada je dio vojske Karla Velikog 778. g. po. Kr. upao u zasjedu baskijskih ratnika i njihovih muslimanskih gospodara. Sukob se dogodio na prijevoju Roncevaux u Pirinejima, blizu granice današnje Španjolske i Francuske. S vremenom je to prešlo u legendu. Sredinom jedanaestog stoljeća, prije tisuću godina, putujući zabavljači i glazbenici su počeli pričati priču o velikom franačkom ratniku iz bitke na prijevoju Roncevaux. Zvao se Roland. Pjesma koja nosi njegovo ime, (Pjesma o Rolandu), ima mnogo opisa tih događaja. Ali najpoznatiji opis govori o herojskom stavu Rolanda protiv žestokog i mnogo većeg neprijatelja.
U pjesmi Rolanda poštuje njegov kralj i vole ga njegovi suborci, kako zbog njegove ratničke snage, tako i zbog njegovog plemenitog karaktera. Stoga mu je povjeren presudan zadatak pokrivanja pozadine franačke vojske Karla Velikog. Vojska se povlači da se odmori u Francuskoj nakon borbi u Španjolskoj protiv muslimanskih osvajača. Ogorčeni plemić ga izdaje. Muslimanska sila saznaje da su Rolandovi ljudi ranjivi. Postavili su zamku i napali. Ali Roland i njegovi vojnici, ujedinjeni u bratstvu oružja, su se hrabro borili. Osiguravajući sigurnost glavnine vojske Karla Velikog.
Kako bitka odmiče, neprijateljskim snagama pristiže sve veći broj vojnika kako bi odmjerili hrabrost protiv Rolanda i njegovih ljudi. Na kraju će ih pobiti neprijateljski ratnici. Tek u posljednjim trenucima Roland puše u svoj sjajni olifantski rog. Planine su odjeknule zvukom. Upozoreni Karlo Veliki vraća se da slomi neprijatelja. Ali stiže prekasno da spasi Rolanda i njegove ljude. Dali su svoje živote, vjerni dužnosti prema kralju i domovini.
Pjesma o Rolandu jedna je od velikih epskih pjesama zapadne civilizacije. U mojim srednjoškolskim godinama, u pedesetim godinama prošlog stoljeća, to je bilo esencijalno štivo. Nasilje u tekstu je obilato i krvavo. U jednom trenutku Roland mačem sječe napadača na dva dijela. Šteta se može usporediti samo s intenzitetom koji Rolanda osjeća prema svojim suborcima. Kada Roland pregleda bojno polje na kojem toliko njegovih prijatelja leži ubijeno, on plače zbog gubitka onih koje je toliko volio. Kako se bliži njegova smrt, Roland okreće lice prema svojoj domovini. Misli „na nježnu Francusku, na svoju rodbinu i rod; svog oca i dobroćudnog kralja Karla“. Njegove posljednje misli okreću se Bogu, kojeg moli da „zaštiti njegovu dušu od opasnosti“. Bog uslišava njegovu molitvu tako što šalje arkanđela Gabriela da Rolandovu dušu prenese u raj.
Više ne živimo u kulturi ratnika. Mješavina pokolja i nježnih osjećaja u pjesmi ili epu danas može izgledati uznemirujuće, ali još uvijek možemo puno naučiti iz Pjesme o Rolandu. Veliko doba epova ništa ne oduzima od bezvremenskih istina o visokom dostojanstvu odanosti prema prijateljima, odanosti usko vezanoj uz domoljubnu odanost.
Roland i njegovi suborci dijele vezu koja ih ujedinjuje. Njihova je veza posvećena duhom požrtvovnosti. Pjesma o Rolandu nosi jezik feudalnih zakletvi i dužnosti. Ali te obveze ne stvaraju međusobnu odanost Rolanda i njegovih ljudi. Dapače, i točnije je da riječi i konvencije ratničke vjernosti izražavaju nešto što već djeluje u njihovim srcima, nešto što je dublje. „Nježna Francuska“, veze „rodbine i roda“ i sjećanja na ono što su učinili zajedno zapečaćuju deklaracijom lojalnosti. Naše ljubavi i odanosti žele javne i trajne oblike. Nastojimo proslaviti veze koje nas spajaju. Te obveze prethode formalnom izražavanju službenih odnosa. Poticaj za prepoznavanje već postojećih veza ključni je impuls građanskog života. Mi imamo nacionalne države jer imamo nacije, a ne obrnuto.
Pjesma o Rolandu bilježi trajnu istinu o ljudskom stanju. Stvari za koje smo spremni umrijeti vezuju nas uz ono što držimo svetim. Zapravo, spremnost da se za nešto umre nas isto tako posvećuje, čini svetima.
Mnogi studenti koji su posljednjih godina prošli američko visoko obrazovanje naučeni su da budu skeptični prema domoljublju. Kritičan i često otrovno ciničan duh potkopao je velik dio modernog života, uključujući i naciju. Istodobno je narasla naivna vrsta globalističkog utopizma. Koja obećava novu solidarnost koja nadilazi nacionalne granice, ali ta je „solidarnost“ plitka koliko i općenita. Osobito je ideologija slobodnog tržišta vezana za ovo globalističko sanjarenje. Traži od nas da se vidimo gotovo isključivo u ekonomskom smislu i odnosu. Svodi nas na potrošače bez državljanstva, beskućnike, a ne na građane.
Moramo se čuvati pretjeranog nacionalnog ponosa. Nanio je veliku štetu u moderno doba. Nacija može postati toliko pokvarena i nalik Babilonu da je ne vrijedi braniti, a Amerika nije iznimka. Također, moramo imati na umu da se nacionalna država, koliko god je mi zamišljali kao mjesto sreće, razlikuje od važnije i konačne svrhe našeg života u ovom svijetu. Čovjekova je svrha spoznati i voljeti Boga. Nikada ne bismo trebali zamišljati svoje državljanstvo u bilo kojoj naciji kao dovoljnu svrhu života. Naše istinsko i trajno zajedništvo je na nebu, i u tome leži naše pravo građanstvo (v. Fil 3,20).
Dakle, u građanskim poslovima revnost za nečiju zemlju može biti porok. Ali postoji i porok zvan ravnodušnost. I danas, u Americi, patimo od kulture vođenih od strane medija koji hrani tu ravnodušnost, a istovremeno se pogoršavaju podjele. Iskrivljeni naglasak na različitosti i multikulturalizmu nauštrb zajedništvu i jedinstvu obeshrabruje svaku posebnu odanost nacijama koje tvore Zapad.
Ovi i drugi napori da oslabe našu ljubav prema našoj rodnoj zemlji povezani su sa potrošačkim duhom našeg vremena. Ohrabreni smo da vjerujemo da prava sreća proizlazi iz zadovoljenja naših osobnih želja. Upravo grabežljivi individualizam koji ovo njeguje dominirat će svijetom ako jednog dana budemo živjeli kao post nacionalni „globalni građani“. Ta sudbina ne bi dovela do jedinstva univerzalnog bratstva. Bio bi to život u upravljanoj tehnokratskoj čahuri, organiziranoj za promicanje potrošnje i idealiziranja.
Dulce et decorum est pro patria mori (hrv. ugodno je i dično umrijeti za svoju domovinu) je možda previše teška tvrdnja da bi je mnogi u dvadeset i prvom stoljeću prihvatili ili čak razumjeli. Ali trebamo zdravo domoljublje. Moramo prihvatiti mogućnost da bi nas ljubav prema našoj zemlji mogla dovesti do velike žrtve, čak i radikalne, kako bismo sačuvali ono najbolje što u njoj ostaje. Ta ljubav nije zlo, nego je izvor oslobođenja. Vodi prema prekidu veza naših ovisnosti o manjim stvarima. Vodi nas da zajedništva s braćom, sestrama i prijateljima. Vjernost dobru u našoj naciji nije naš konačni kraj. Ne oslobađa nas od grijeha i smrti. Ne predstavlja apsolutno spasenje za našu dušu. Ne zamjenjuje našu glad za nebom.
Ali tu je naravna milost; koja nas vodi prema stvarnom izbavljenju iz zatvorske ćelije svijeta bez odane i ograničene ljubavi prema nama samima.
Charles J. Chaput O. F. M. Cap. je umirovljeni nadbiskup Philadelphije, u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovaj je esej izvadak i adaptacija iz njegove buduće knjige „Stvari za koje vrijedi umrijeti: misli o životu vrijednom življenja“.
