Potkopava li Završno izvješće Sinode katolički nauk o pravima i dužnostima roditelja kao primarnih odgojitelja svoje djece?
257 sinodalnih otaca su dali svoj glas odobrenju paragrafa u Završnom izvješću Sinode o obitelji koje negira pravo roditelja na izbor da budu jedini odgajatelji svoje djece u pitanjima koja se tiču seksualnosti.
Rečenica u 58. paragrafu dokumenta glasi:
“Obitelj, zadržavajući svoju osnovno mjesto u obrazovanju (usp. Gravissimum educationis, 3), ne može biti jedino mjesto za podučavanje seksualnosti.“
To je u izravnoj suprotnosti s naukom Katoličke Crkve prema kojem obitelj itekako može biti jedino mjesto za podučavanje seksualnost ako je to izbor samih roditelja.
U Familiaris Consortio papa Ivan Pavao II nas uči:
“Odgoj za ljubav kao sebedarje predstavlja također neophodnu pretpostavku za roditelje pozvane da svojoj djeci pruže jasan i delikatan spolni odgoj… Spolni odgoj – osnovno pravo i dužnost roditelja – mora se uvijek ostvarivati pod njihovim brižnim vodstvom i u kući i u odgojnim zavodima koje su oni izabrali i koje nadziru. U tom smislu Crkva se poziva na zakon supsidijarnosti, koji je škola dužna poštivati kada sudjeluje u spolnom odgoju tako da postupa u istom duhu koji prožima roditelje. “(Br. 37.)
Drugim riječima, roditelji mogu odabrati da obrazuju svoju djecu o spolnim pitanjima u potpunosti kod kuće, ili mogu uključiti mjesta školovanja ako to žele. Apsolutno je pogrešno tvrditi da obitelj “ne može biti jedino mjesto za podučavanje o seksualnosti“.
Postoji jasna odlučnost međunarodnih vodećih dužnosnika UN-a, kao i nekih od najmoćnijih svjetskih političara, da se roditelji spriječe u ostvarivanju njihovog neotuđivog prava u kontroliranju obrazovanja i formaciji svoje djece.
Unatoč činjenici da u članku 26. (3) Opće deklaracije o ljudskim pravima piše: “Roditelji imaju prvenstveno pravo birati vrstu obrazovanja koje će primjenjivati na svoju djecu“, moćna tijela kao što je Odbor UN-a za Konvenciju o pravima djeteta vrše pritisak na zemlje u razvoju, osobito afričke zemlje, kako bi djeca od 12 godina starosti imala pristup kontracepciji i pobačaju. Oni koriste lažni argument da pravo djeteta na zdravlje zahtijeva pravo da država legalizira pristup kontracepciji i pobačaju za djecu bez znanja roditelja.
Možemo dodati da UNESCO i Svjetska Zdravstvena Organizacija (WHO), zajedno sa snažnim Zapadnim zemljama i nevladinim organizacijama, promoviraju obrazovne programe koji su izrazito pornografski i ‘anti-life‘, te nastoje eliminirati ulogu roditelja kao primarnog odgojitelja i zaštitnika svoje djece.
Sloboda roditelja u ispunjavanju njihove uloge primarnih odgajatelja svoje djece o seksualnim pitanjima je ozbiljno ugrožena u cijelom svijetu zbog spolnog odgoja koji promiču agencija UN-a, IPPF i druga tijela, a Sinoda je to svojom nesmotrenošću dodatno pogoršala.
Kao katolici laici moramo zahtijevati da naša prava kao roditelja, i prava naše djece, budu prihvaćena i obranjena od strane naših biskupa.
Iako se to možda ne vidi jasno iz završnog teksta, sporna rečenica nudi dovoljno širok prolaz da sve zaiteresirane skupine uđu u obitelj s ciljem nametanja svoje agende. Bojim se da bi neodređenost i nedorečenost jezika ovog dokumenta moglo imati dalekosežne posljedice za obitelji.
Izvor: Voice of the Family
