Patrijarhat je bio društveni sustav koji je utjecao na autoritet muškaraca i podjelu uloga unutar obitelji. Uz iznimku današnjeg vremena, očinski se autoritet uvijek smatrao jednim od nepromjenjivih elemenata društvenog poretka, potrebnim svim narodima i u svim vremenima. Otac je stoljećima vršio u obitelji ulogu koju je vršio suveren u političkom društvu (sama riječ domovina izvedena je od otac) i koju Papa, “Sveti Otac”, vrši u Crkvi. Još prije pedesetak godina to je još uvijek bio obiteljski model: otac je trebao voditi obitelj i brinuti se za njezino financijsko uzdržavanje, majka se brinula za dom i obrazovanje brojne djece. Obiteljska jedinica često je uključivala bake i djedove, čuvare tradicije koja se prenosila s koljena na koljeno.
Ovaj društveni sustav uništila je kulturna revolucija 1968., i ono što je uslijedilo: zakoni poput razvoda, pobačaja obezglavio je očinski autoritet, ukinuvši zakonski nadmoć oca, pridonoseći nestanku autoriteta i identiteta u obiteljima.
Među ideolozima ’68. sjetimo se i teoretičara “antipsihijatrije”, poput Davida Coopera, autora knjige znakovitog naslova Smrt obitelji. To je bilo uvjerenje koje se počelo širiti kasnih 1960-ih: skoro i neizbježno izumiranje obiteljske institucije. U tom je eseju Cooper predložio brisanje očinske uloge zamijenivši je bratskom, nadajući se tako paradoksalnom društvu braće bez oca, odnosno braće jer su ubojice Oca: kao što se dogodilo 1793. s atentatom na francuskog kralja, kako je govorio Nietzsche proričući atentat na Boga Oca.
Proces demokratizacije Crkve, društva i obitelji jedno je te isto. Uništenje obitelji trebalo se osobito oslanjati na “oslobađanje” žena. Feminizam je tvrdio da ukida razliku između muških i ženskih uloga, uništavajući prirodni poziv na majčinstvo i ženskost. Tvrdnja o “pravu” na pobačaj i kontracepciju bila je istaknuta kao pravo žene da sama odredi svoje tijelo i seksualnost, oslobađajući se muškog autoriteta i “tereta” majčinstva. Maskulinizaciji žena odgovara demaskulinizacija muškaraca, koju punom snagom promoviraju moda, reklame i glazba. Rodna teorija je samo početna točka, ali slogani protiv kulture patrijarhata koji danas odjekuju imaju svoje podrijetlo u feminističkim demonstracijama poput onih koje su se održale u Rimu 6. prosinca 1975.; animiralo ih je oko 20.000 žena, koje su skandirale slogane poput ovog: “Nema više žena, majki, kćeri! Uništimo obitelji!”
I obitelj je uništena. Autoritet oca je razbijen, rodne uloge su potisnute, a svi članovi obitelji – otac, majka i djeca – pate od duboke krize identiteta. U Italiji više ne postoji patrijarhalna obitelj, osim na nekoliko sretnih otoka. I na ovih nekoliko otoka koje bismo radije trebali nazvati prirodnima a ne patrijarhalnima, žena poštuje muža i djeca poštuju roditelje, i žena ne ubijaju, već ih vole i poštuju.
Ali kriza obitelji nadilazi kraj patrijarhalne obitelji. Italija je na putu da postane društvo “samaca”, bez obitelji. Prema najnovijem izvješću CENSIS-a [Talijanski centar za društvene studije] o socijalnoj situaciji u zemlji, 2040. godine samo će svaki 4 par ili 25,8% od ukupnog broja imati djecu, a obitelji sastavljene od jedne osobe bit će 37% . 34% Talijana bit će usamljeni starci. To je zato što danas nije samo obitelj u krizi, već i sama egzistencija para. Ne samo da ljudi sve manje stupaju u brak i rađaju sve manje djece, nego i sve manje žive zajedno, jer zaziru od odgovornosti prema partneru kojeg se boje imati predugo blizu sebe.
Takozvani femicid nije rezultat stare patrijarhalne kulture, već nove antipatrijarhalne kulture, koja zbunjuje idejama, lomi osjećaje, destabilizira psihu, lišenu onog prirodnog oslonca koji imamo od rođenja- obitelj, koja nam nudi točke sigurnosti, očinsku i majčinsku. Čovjek je sam sa svojim noćnim morama, svojim strahovima, tjeskobama, na rubu ponora: ponora praznine u koji pada kada odustane od toga da bude ono što jest, kada napusti svoju nepromjenjivu i trajnu prirodu muškarca, žene, oca, majke, djeteta. I ako svi govore o femicidu, nitko ne govori o daleko opsežnijem i raširenijem zločinu: o čedomorstvu, koje svaki dan u Italiji, Europi i svijetu čine očevi i majke koji vrše krajnje nasilje nad svojom nedužnom djecom, čak i prije nego li on ili ona ugleda svjetlo dana.
Društvo koje ubija svoju djecu osuđeno je na smrt, a ne samo femicid. Život, obnova društva, moguća je samo ponovnim stjecanjem prirodnog i božanskog modela obitelji. Da bismo zaustavili ludilo koje uništava naše društvo, moramo se, uz Božju pomoć, vratiti patrijarhalnom modelu obitelji, utemeljenom na autoritetu oca, glave obitelji, i na svetosti majke, koja čini njezino srce: ujedinjeni u zadaći rađanja i obrazovanja djece kako bi ih učinili građanima neba. Alternativa je pakao, koji već počinje ovdje na zemlji.
Roberto de Mattei
