Vjernici u Irskoj i drugim zemalja, koji su lišeni prava na javno bogoslužje u posljednjih dvanaest mjeseci, mogu se lako poistovjetiti s progonjenim vjernicima u Meksiku.
Dvadesetih godina prošlog stoljeća, Katolička Crkva u Meksiku bila je izložena žestokom progonu pod vlašću predsjednika Plutarca Callesa, militantnog ateista. Vlada je preuzela kontrolu nad svim aspektima crkvenog života, oduzela joj je imovinu, protjerala strano svećenstvo i pokušala uspostaviti nacionaliziranu Crkvu u kojoj bi svećenici bili državni službenici tolerirani samo zato što su se držali državnih propisa. Meksički biskupi su, da bi sačuvali vjeru od ovih napada i izbjegli poštivanje zakona, zatvorili crkve i obustavili sve vjerske službe. Vjernici su bili oslobođeni obaveze pohađanja mise, a ovo vrijeme koje je postalo poznato kao “svećenički štrajk” trajalo je više od dvije godine. To je bilo neizmjerno teško iskušenje za jednu od najkatoličkijih zemalja na svijetu i dom velikog marijanskog svetišta u Guadalupeu.
Razdoblje je iznjedrilo Cristero Rat, u kojem je došlo do otvorenog sukoba između države i organiziranog katoličkog otpora koji je spontano nastao. Calles je vršio tiransku vladavinu nad vojskom i policijom i nije dopustio lokalnu diskreciju o načinu postupanja s Crkvom. Svećenici i laici umrli su od njihove ruke, uključujući meksičke mučenike kanonizirane 2000. godine. Za mnoge je patnja bila tiša, iako akutna; nema misa, nema sakramenata, uz pribjegavanje samo svećenicima koji su djelovali tajno. Vjernici u Irskoj i drugim zemalja koji su lišeni prava na javno bogoslužje u posljednjih dvanaest mjeseci mogu se lako s njima poistovjetiti.
Srećom po Meksiko papa Pio XI. je brzo reagirao. Apostolski delegati poslani su kod meksičke vlade iako su njihovi napori odbijeni, što je Papa iznimno žalio. U studenom 1926. Sveta Stolica izdala je veličanstvenu encikliku Iniquis Afflictisque u kojoj je Papa ne samo prosvjedovao zbog nepravdi koje se čine Crkvi, već ih je stavio u njihovo ispravno duhovno svjetlo. Optužio je vladu da je „toliko ogorčila prava Boga i Crkve kao što to čine sada u Meksiku, i to bez imalo obzira prema prošloj slavi svoje zemlje, bez osjećaja sažaljenja prema svojim sugrađanima. Uklonili su slobode većine i to na toliko lukav način da su svoje nezakonite radnje mogli zaodjenuti prividnošću zakonitosti.”
„Svakako, Časna braćo, ljudi koji su sastavili, odobrili i dali svoju podršku takvom zakonu, ili su potpuno neupućeni u to koja prava pripadaju jure divino na Crkvu kao savršeno društvo, uspostavljeno kao redovan način za spasenje čovječanstva od Isusa Krista, Našeg Otkupitelja i Kralja, koji joj je dao punu slobodu da ispuni svoje poslanje na zemlji (takvo se neznanje čini nevjerojatnim danas nakon dvadeset stoljeća kršćanstva, a posebno u katoličkoj naciji i među ljudima koji su kršteni, osim ako zbog njihovog ponosa i gluposti nisu uvjereni da mogu potkopati i uništiti “Dom Gospodnji koji je čvrsto izgrađen i čvrsto utemeljen na živoj stijeni” …
Ova je enciklika bila prva od tri koje će Papa Pio XI. objaviti o Meksiku, a daljnje enciklike su slijedile 1932. i 1937. Takve izjave na najvišoj razini crkvene vlasti neizmjerno su korisne kad postane neophodno “vapiti do neba” zbog potpuno nepravedanog, odnosno prekomjernog dosega vlasti.
Irska je u prošlosti imala koristi od papinskih pisama koja su tješila vjernike i razjašnjavala važna pitanja od značaja za crkveni život. Posljednje je bilo napisano 2010. godine, kada je papa Benedikt XVI. poslao pismo irskim katolicima nakon problema sa zlostavljanjem djece. Zaključeno je molitvom za Crkvu u Irskoj koja se od tada često citira.
Vrijeme je za novo Papino pismo u znak solidarnosti s Crkvom u Irskoj kako bi barem formalno prosvjedovao zbog uvođenja kaznenih zakona koji joj prijete. Štoviše, pismo bi zasigurno moglo biti putokaz duhovne obnove i ohrabrenje za vjernike koji su pogođeni najdužom crkvenom blokadom u Europi.
