Svi mi smo kršćani, jer tako se izjašnjavamo kad nas pitaju, ali u samoj primjeni kršćanskoga znanja spadamo na jako niske grane, na jako male postotke.
Grijeh i neznanje su suradnici u gradnji zapreka dolasku Božjem u naš život. Zatvaranje u žalost je također jedan vid neznanja koji se trudi da ne upoznamo utjehu pravog života. Današnje prvo čitanje nas želi potaknuti na uklanjanje haljina žalosti, a u tom smjeru ide i središnja poruka današnje Božje riječi…
… Bog dolazi u pustinju i u pustoš našeg života i donosi nam poruku nade!
Jeruzalem će vidjeti slavu Gospodnju, ljepotu slave Božje koju će pratiti milosrđe i pravednost. Što je napisano, napisano je za pouku nama. Obećana ljepota tiče se nas, ali kako doći do nje dok nas toliko toga odvraća?!
Haljina tugovanja mnogima je poznata, čak bliska: mnoge žene nose crninu čak do kraja života. I kao da tako poručuju da je sa smrću njihove drage osobe umrla i njihova radost.
Njihovo razmišljanje okrenulo se nakon toga uspomenama iz prošlosti, iz vremena kad su njihovi mili bili na životu. Oni se tako stalno podsjećaju na ono što su imali i što su zauvijek izgubili, to im iznova pobuđuje novi osjećaj tuge i nesreće. (Nekima je pak žalost način života, jer uvijek traže priliku za takve priče…)
Međutim, Božja riječ traži od nas da skinemo tu odjeću koja u nama izaziva žalost i čini nas nesretnima, te da se okrenemo razmišljati onome što ćemo dobiti a ne onome što smo izgubili. Tada ćemo shvatiti da nas čeka puno veći dobitak, te da je gubitak zanemariv u odnosu na dobitak.
Naša mjera gubitka je uvijek u usporedbi s Kristom, ali isto tako i naša usporedba dobitka. Odjeća žalosti nije naše određenje, ni naša sudbina. To je samo dionica gusjenice koja se treba odlučiti za leptira.
To je ono o čemu nam pjeva i Psalam dok najavljuje veliki povratak u radosti – Velika nam djela učini Gospodin: opet smo radosni! Ništa i nitko ne može u čovječjem srcu izazvati toliko radosti kao Bog, kad on zahvati u naizgled beznadno stanje ljudske duše.
Drugo čitanje (vidi Fil 1, 4-6.8-11)
Onaj tko otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga … – govori Pavao dok moli za Filipljane da im ljubav sve više raste u spoznanju… Uspoređujući se s Kristom mi se jačamo u ljubavi pravoga spoznanja. Mi tada postajemo sposobni odlučiti se za ono što je Božje.
Evanđelje Lk 3, 1-6
Ivan Krstitelj propovijeda obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha. To je dimenzija obraćenja koja jedina može pripraviti put Gospodinu, i upokoriti ljudsko srce. Grijesi stvaraju nepremostive doline, neravne staze, podižu prepreke i zidove, sve do surovih i nepristupačnih gora. Samo iskreno korjenito obraćenje može potaknuti takav proces koji je u stanju ukloniti te zapreke Gospodinovu dolasku.
Božja riječ nas poziva na uspostavu ispravnog odnosa s Bogom, te izbija u nama svaku izliku za kukanje i žalost. Negdje sam čuo zgodnu izreku: „Onaj tko stalno kuka nosi u sebi kukolj koji treba što prije iščupati.“
O našem angažmanu ovisi hoće li nam se dogoditi ponuđena i pružena radost susreta s Bogom. Ako je ne doživljavamo u sebi to je samo zato što smo orijentirani na ruševine svoga života, a zanemarujemo i propuštamo poziv na gradnju.
Naša novost, naš život zapravo tek započinje onoga trenutka kad shvatimo kako je to moguće tek osposobljavanjem naše komunikacije s Bogom, i uklanjanjem svega onoga što je zapreka toj komunikaciji. Tada se događa transformacija naših razmišljanja, naših pogleda, naših osjećaja.
Sve u našem životu ovisi o tome koliko smo sposobni primiti Boga, i jesmo li radili na srcu boštva (teizma) ili na srcu bezboštva (ateizma).
Prorokov glas u pustinji upućuje nas na potrebnu novoga izlaska (iz stanja grešnih kompromisa …) i da temeljito pročešljamo sve one bezbožne elemente koji su se potkrali Izraelcima i nakon izlaska iz Egipta.
ČOVJEK SE MORA PRIPREMITI ZA DOLAZAK BOŽJI!
Ponajprije mora nam biti jasno kako je poruka spasenja nama upućena, konkretno meni i tebi. Ti i ja moramo promisliti kako ćemo ono što smo čuli primijeniti u svom životu. Što dakle moram poduzeti da bih mogao živjeti po zahtjevu Božje riječi.
Jednom sam pitao djecu: “Djeco jeste li učili ono što sam vam zadao za zadaću?” Sva djeca su uglas odgovorila: “Jesmo.” Zatim sam ih upitao: “Onda djeco, jeste li naučili Božje zapovijedi?” Ovaj put ih se oglasila jedva trećina s nesigurnošću u glasu dok su izgovarali: “Jesmo.” A kad sam ih upitao: “Da vidimo onda, tko će mi reći Božje zapovijedi?”, većina je pognula glave.
“Aha, tu smo! Znači nije isto učiti i naučiti. Jer svi ste vi kao učili, ali samo vas par je naučilo.”- rekao sam djeci.
Upravo tako je i kad je u pitanju naša molitva, kad je u pitanju naša spremnost za dolazak Božji u naš život. Svi mi smo kršćani, jer tako se izjašnjavamo kad nas pitaju, ali u samoj primjeni kršćanskoga znanja spadamo na jako niske grane, na jako male postotke.
Nešto kod nas jako ne štima u pripravi puta za dolazak Gospodnji, odjednom se u nama stvaraju tolike zapreke. U samoj primjeni onog što smo kao kršćani učili većina nas pogne glave, nestane nas iz vidnog polja… Odjednom nam se nameće ono što se protivi dolasku Gospodina i kao da je to dominantno i u većini.
Takvo je stanje i u društvu koje nas okružuje. Nevidljive zapreke posvuda su i ako nismo dovoljno spremni za suočenje vrlo brzo nas vraćaju pod svoje okrilje…
Izgleda da nas je jako malo koji smo naučili?!
Božja riječ nam zato po proroku i danas snažno viče, želi nas ohrabriti i potaknuti nas na borbu protiv prepreka. Bog će nam dati potrebnu snagu, samo se trebao odvažiti i odlučiti se i poslušati njegov poziv.
KAKO POČINJE NAŠA PRIPREMA ZA DOLAZAK BOŽJI? Uklanjanjem zapreka, a najveće zapreke u nama samima stvara grijeh i nepoznavanje Božjih otajstava, Božje istine koja nam je objavljena za naše spasenje, upravo zato da bismo mogli živjeti slobodu djece Božje.
Sa stranice dominikanci.hr
