Otkako je Brestskom unijom iz 1596. ponovno uspostavljeno puno zajedništvo između rimskog pape i nekoliko crkvenih jurisdikcija u istočnoj Europi, ono što danas poznajemo kao Ukrajinska grkokatolička Crkva, glavna nasljednica tog čina pomirenja, uvelike je patila zbog svoje vjernosti Petrovom nasljedniku.
Stoljećima su mnogi poljski katolički vođe ulagali sve napore kako bi “latinizirali” grkokatolike u smislu liturgije, crkvene discipline i upravljanja. Ruska pravoslavna Crkva, s druge strane, uvijek agent političkog i kulturnog imperijalizma u ukrajinskim zemljama, nikada nije priznala legitimnost Brestske unije. A 1946. surađivali su s militantnim ateističkim sovjetskim režimom kako bi legalno “raspustili” Ukrajinsku grkokatoličku Crkvu, i to na lažnom crkvenom saboru koji je proveden uz pomoć sovjetske tajne policije, NKVD-a.
Tako je od 1946. do 1990. – 1991. Ukrajinska grkokatolička Crkva opstala na životu u tajnosti, iako su mnogi njezini biskupi, svećenici, redovnici, redovnice i laici bili odmah pogubljeni ili nestali u sovjetskim radnim logorima, odnosno u Gulagu. Ni Rim nije uvijek bio tako glasan u podršci ukrajinskim grkokatoličkim vjernicima. Papa Ivan XXIII. je doduše izvukao poglavara Ukrajinske grkokatoličke Crkve, Josyfa Slipyija, iz Gulaga, ali Pavao VI., željan približavanja ruskom pravoslavlju, držao je Slipyja pomalo podalje tijekom progonstva u Rimu – papino udaljavanje od bijelog mučenika i njegove Crkve je prestala tek izborom Ivana Pavla II. 1978. godine.
Ipak, usred ove goleme patnje, Ukrajinska grkokatolička Crkva ostala je vjerna svom zajedništvu s Petrovom stolicom. A u tri desetljeća od raspada Sovjetskog Saveza i obnove ukrajinske neovisnosti, Ukrajinska grkokatolička Crkva postala je nedvojbeno najvažnija kršćanska zajednica u Ukrajini – ona s idejama o istinskoj vjerskoj slobodi i ispravnim odnosima Crkve i države koje će poslijeratnoj Ukrajini trebati na putu prema demokratskoj zrelosti. Te ideje njeguje, djelomično, izvanredno Ukrajinsko katoličko sveučilište u L’vivu, jedinoj takvoj visokoškolskoj ustanovi na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza i najcjenjenije sveučilište u ratnoj Ukrajini.
Stoga ne treba čuditi što su Ukrajinska grkokatolička Crkva, i Ukrajinci općenito, bili zgroženi kada ih je papa Franjo, u nedavnim obraćanjima mladim ruskim katolicima, pozvao da se oslone na najbolje iz ruske povijesti i kulture u izgradnji budućnosti svoje zemlje – i zatim, nakon osamnaest mjeseci brutalnog ruskog imperijalnog rata na Ukrajinu, citirani kao uzori ruske veličine Petar Veliki i Katarina Velika, dva povijesna utjelovljenja agresivnog ruskog imperijalizma.
Nitko razuman ne misli da je papa podržavao imperijalne agresije Petra Velikog i Katarine Velike; Papinska “razjašnjenja” postala su bolno poznata posljednjih godina. Ali ako je Franjo želio podići modele “ruske veličine”, zašto posezati za carskim agresorima iz osamnaestog stoljeća? Zašto se ne pozvati na bezbrojne mučenike Ruske pravoslavne Crkve 1920-ih, koji, za razliku od današnje pravoslavne Crkve, nisu bili kapelani Kremlja?
Nepromišljeni komentari pape Franje (koje su naravno hvalili propagandisti rata) prouzročili su veliku patnju među nekima od najvjernijih katolika na svijetu. Ukrajinska grkokatolička Crkva više je nego zaslužila solidarnost koju ima pravo očekivati od Rima. Svoju vjernost Petrovoj stolici platila je krvlju. Treba se nadati da će ubuduće vodstvo Katoličke Crkve to razumjeti – i govoriti i djelovati u skladu s tim.
