Papa Franjo otkrio je da u njegovoj vatikanskoj kuriji vlada neku vrstu mržnja ili odbojnost prema ženama. I da, dakle, sestre koje tamo rade – brojne u svim segmentima – nisu valjano cijenjene. Smatra da ih, da bi ih uzdigli, treba pretvoriti u državne službenike. U toj birokratizaciji časnih sestara dao je primjer postavivši jednu za prefekta, a drugu za tajnicu dikasterija. Zakašnjeli i čudan feminizam!
Ova se prosudba proteže i na položaj redovnica u cijeloj Crkvi. Stoljećima, a posebno u dvadesetom stoljeću, situacija posvećenih žena pratila je krize kroz koje je prolazila Crkva. Izvanredan primjer: tradicionalno su časne sestre bile odgajateljice: stvorile su vlastite škole. U 1960-ima je, kako se govorilo, došlo “vrijeme laika” i morali su predati obrazovne ustanove laicima. Kako se pokazalo, izgubljene su institucije. Istinsko poštovanje sestara sastoji se u tome da im se pomogne da žive svoj vlastiti poziv za koji su ustanovljene: u poniznom, tihom, ali nužnom radu među siromasima, bolesnima, starima. Nisu stvoreni za birokraciju.
Kriza redovničkih instituta slijedi krizu Crkve.
Iskustvo mog odnosa s posvećenim ženama natjeralo me da cijenim njihov rad u Crkvi. Moramo razlikovati dvije dimenzije: čisto djelatnu ili kontemplativnu, a također i one koje pokušavaju pretpostaviti i kontemplaciju i djelovanje. Benediktinski samostani njeguju osobito liturgiju i gregorijansko pjevanje; nekad su bile dobro naseljene opatije. Karmelićanskih samostana, s druge strane, ima malo – ne više od dvadesetak – ali se množe, redovito na zahtjev biskupa. I preuzimaju tradiciju koju je iskovala velika sveta Terezija Avilska. Odluka svete Terezije iz Lisieuxa u potpunosti oslikava funkciju ovih karmelićanki: “U srcu Crkve, moja Majka, bit ću ljubav”. Sjećam se benediktinske opatije sv. Skolastike u San Isidru, gdje su me kao mladog svećenika zamolili da predajem teologiju. I, isto tako, u Karmel “Regina Martyrum y San José”, u La Plati, kojem sam bio vrlo blizu.
Slučaj promicanja predanosti za koju su stvorene ženske ustanove je razvoj koji su postigle sestre San Camilo de Lellis; ono što je prikazano u veličanstvenoj bolnici, a to je, u Buenos Airesu, klinika San Camilo, s tisućama suradnika. Institut Mater Dei nastao je u provinciji San Luis [Argentina], gdje je aktivno djelovanje podržano kontemplativnom dimenzijom. Iz ovog provincijskog porijekla proširio se po cijelom svijetu. Hvala Bogu, tradicija je prihvaćena u mnogim biskupijama. Mogli bismo spomenuti i druge primjere ustanova sestara koje rastu u zvanjima, upravo zato što se nisu opustile i prepustile duhu svijeta.
“Oštra zima” koja je uslijedila nakon Drugog vatikanskog koncila (izraz Pavla VI.) uzrokovala je nevolje i zatvaranje brojnih zajednica. Kad Crkva doživi pravo proljeće – a ne ona imaginarna koja proizlaze iz ideologija ili “novih paradigmi” – samostani cvjetaju.
U Vatikanu postoje brojne časne sestre koje rade u svojim uredima, mnoge u poniznoj službi kardinala i prelata. Oni ne teže sumnjivom promaknuću koje sada traži papa.
Papu bi radije trebala zabrinuti uporna vijest da je Vatikan pun homoseksualaca.
Nadbiskup Héctor Agüer
Buenos Aires, 4. veljače 2025
