Danas donosimo promišljanje s bloga Ex alto omnia o ulozi laika u Crkvi, točnije njihovoj dužnosti govoriti istinu i razotkrivati “djela tame” u samoj Crkvi. Primarni cilj ovoga posta je ‘preispitati sama sebe i staviti se u ispravan kontekst, pronaći svoju ulogu u životu Kristove Crkve, počevši od svoje župe pa prema višim instancama’. Članak donosimo u cijelosti, a vi svakako posjetite ovaj kvalitetan blog koji je nedavno ponovno postao aktivan.
Tijekom dobrog dijela svoga života odgajana sam u onom dobro znanom starom, vjerujem većini poznatom mentalitetu koji, gotovo imperativno, zabranjuje o svećenicima, biskupima i ostalim (visokim) crkvenim dužnosnicima reći išta loše. Ili da se još preciznije izrazim, bilo je zabranjeno govoriti išta loše PROTIV posvećenih ljudi. Naravno, svjesna sam kako su mnogi svoje optužbe na posvećene osobe slijevali i kad je trebalo i kad nije trebalo, bile one osnovane ili ne. Jedino što je bilo važno jest da osobu koju se vrijeđa i blati bude – svećenik. Omiljena tema mnogih dekadentnih i nazadnih mentalnih ustroja. Provincijskih, da ne kažem.
Ipak, trebale su mi godine intenzivnoga rada na sebi kako bih taj usađeni mentalitet sadržan u izrazu “govoriti loše protiv svećenika” detektirala kao loš i neutemeljen. Pogrešan, štoviše! Pitam se: što zapravo znači govoriti LOŠE o/protiv svećenicima? Važno je i komu govorim. Nameće mi se, nadalje, i ovo pitanje, možda čak i važnije od prethodna dva: koji je moj glavni motiv da uopće išta i govorim o svećenicima? Je li to bezrazložno ogovaranje, je li to klevetanje, dosada, objest, mlaćenje prazne slame tek toliko da nešto mlatim, je li to odraz antipatije prema svećenicima ili nekoj konkretnoj posvećenoj osobi? Politička uvjerenja možda? Priznajem, razloga je mnogo.
No, ovdje želim naglasak staviti na nešto sasvim drugo, a to je govoriti ISTINU o svećenicima radi dobra Crkve. Tu istinu treba govoriti u svoj svojoj izmoljenoj mudrosti, poniznosti i pronicljivosti, pomno razmatrajući motive koji stoje u pozadini. Govoriti istinu, nadalje, podrazumijeva razotkrivati “djela tame” kojih, nažalost, u naše vrijeme u Crkvi ne manjka. Na to zalaganje za istinu poziva i poslanica Efežanima u kojoj jasno piše:
Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite – plod je svjetlosti svaka dobrota, pravednost i istina – i odlučite se za ono što je milo Gospodinu. A nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte, jer što potajno čine, sramota je i govoriti. A sve što se raskrinka, pod svjetlošću postaje sjajno; što je pak sjajno, svjetlost je. (Ef 5, 8-13)
Kaže Apostol “raskrinkavajte djela tame”. No kako mi, kao laici, možemo sudjelovati u tom razotkrivanju “djela tame” koja se zbivaju u Crkvi i uzduž i poprijeko. Za početak, potrebno je shvatiti jedno: mi nismo – barem ne bismo trebali biti – tek pasivni promatrači i “krštenici” kojima je zadatak obavljati nedjeljene dužnosti i popunjavati klupe po crkvama, mi nismo nijeme ovce koje samo mekeću ili kimaju glavom na ono što se govori, mi nismo – nemojmo biti! – masa kritički neobrazovnih i neuravnoteženih katolika koja zatvara oči pred istinom. Također, mi nismo – ni to nemojmo biti! – puki pobožnjaci koji jedino što znaju je hodati po vikend duhovnim obnovama, karizmatskim zajednicama jednom tjedno i sličnim duhovnjačkim manifestacijama. Ne, mi to nismo niti bi to trebali biti niti smo zbog toga tu. Štoviše, kaže 1. Ivanova:
Tko veli: “Poznajem ga”, a zapovijedi njegovih ne čuva, lažac je, u njemu nema istine. A tko čuva riječ njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja. Po tom znamo da smo u njemu. Tko veli da u njemu ostaje, valja mu ići putom kojim je on hodio. (1 Iv 2, 4-6)
Dakle, svi mi Isusa poznajemo, ali za Njega ne svjedočimo niti hodimo putem kojim je on hodio. Lako tako!
Ok, ajmo na bit.
Poziv na očitovanje – iz ljubavi prema Bogu i za dobro Crkve – upućuje i dokument Lumen gentiumza pape Pavla VI. (1964.) iz koje ovdje izdvajam dva ključna poglavlja. Podebljala sam i podcrtala one dijelove poglavlja koje smatram posebno važnima.
U 27. poglavlju opisuje se služba biskupa.
27. Služba upravljanja Biskupi upravljaju njima povjerenim partikularnim Crkvama kao Kristovi zamjenici i poslanicisavjetom, uvjeravanjem, primjerom, ali i autoritetom i svetom vlašću; njome se služe samo zato da svoje stado izgrađuju u istini i svetosti (…). Ta im je vlast, koju osobno obnašaju u Kristovo ime, vlastita, redovita i neposredna, iako njezino vršenje u konačnici vodi vrhovna vlast Crkve te se može ograničiti nekim granicama imajući u vidu korist Crkve, odnosno vjernika. Snagom te vlasti biskupi imaju sveto pravo, a pred Gospodinom dužnost, donositi zakone za svoje podložnike te suditi i ravnati svime što pripada uređenju bogoštovlja i apostolata.Njima je potpuno predana pastirska služba, odnosno stalna i svagdašnja skrb za njihovo stado; oni se ne smiju smatrati namjesnicima rimskoga prvosvećenika jer imaju svoju posebnu vlast i u pravom se smislu nazivaju predstojnicima naroda kojim upravljaju. (…) Biskup, kojega je poslao Otac obitelji da upravlja njegovom obitelji, treba držati pred očima primjer Dobroga pastira koji nije došao da bude služen, nego da služi (usp. Mt 20, 28; Mk 10, 45) i da za ovce položi svoj život (usp. Iv 10, 11). Uzet između ljudi i podložan slabosti, on može suosjećati s onima koji su u neznanju ili zabludi (usp. Heb 5, 1-2). Neka ne odbija saslušati podložnike za koje se skrbi kao za svoju pravu djecu te ih potiče da s njime marno surađuju. Budući da će za njihove duše Bogu položiti račun (usp. Heb 13, 17), neka se molitvom, propovijedanjem i svim djelima ljubavi skrbi kako za njih tako i za one koji još ne pripadaju jednomu stadu, a koje neka smatra da su njemu povjereni u Gospodinu. (…) Vjernici, pak, moraju pristajati uz biskupa kao Crkva uz Isusa Krista i kao Isus Krist uz Oca, da po jedinstvu sve bude u skladu i obiluje na slavu Božju (usp. 2 Kor 4,15).U 37. poglavlju opisuje se služba vjernika laika.
37. Odnos laika i hijerarhije
Laici, kao i svi Kristovi vjernici, imaju pravo obilno primati od svetih pastira duhovna dobra Crkve, napose pomoć Božje riječi i sakramenata; neka im otkrivaju svoje potrebe i želje s onom slobodom i s onim povjerenjem koji dolikuju Božjoj djeci i braći u Kristu. Prema znanju, mjerodavnosti i izvrsnosti položaja koji im je vlastit, oni imaju mogućnost, štoviše i dužnost, očitovati svoje mišljenje o onome što se tiče dobra Crkve. Ako bude potrebno, neka se to čini preko ustanova koje je Crkva za to ustanovila, uvijek u istinitosti, odvažnosti i razboritosti, s poštovanjem i ljubavlju prema onima koji na temelju svoje svete službe zastupaju Krista. Laici poput svih Kristovih vjernika neka s kršćanskom poslušnošću spremno prihvaćaju ono što sveti pastiri, kao Kristovi predstavnici, određuju u Crkvi kao učitelji i upravitelji; tako oni slijede primjer Krista koji je svojom poslušnošću sve do smrti svim ljudima otvorio blaženi put slobode djece Božje. Isto tako neka ne propuste u svojim molitvama preporučivati Bogu svoje predstojnike jer oni neprestano bdiju kao oni koji trebaju položiti račun o našim dušama, da to čine s radošću, a ne stenjući (usp. Heb 13, 17).A sveti pastiri neka priznaju i promiču dostojanstvo i odgovornost laika u Crkvi; neka se rado posluže njihovim razboritim savjetom, s povjerenjem neka im povjere dužnosti u služenju Crkvi te im ostave slobodu i prostor djelovanja, štoviše, neka ih ohrabruju da se i na vlastitu pobudu daju na posao. Neka očinskom ljubavlju i pozorno u Kristu razmotre pothvate, prijedloge i želje koje laici predlažu. Pastiri će, pak, brižljivo priznavati pravednu slobodu koja u državi pripada svima. Iz toga prisnog ophođenja između laika i pastira valja za Crkvu očekivati mnoga dobra: tako, naime, u laika jača osjećaj vlastite odgovornosti, gaji se revnost, a sile laika lakše se pridružuju djelu pastira. (…)
Zaključno. Ne postoji nikakav, apsolutno nikakav razlog za strah, nepovjerenje ili, još gore, nepoduzimanje konkretnih koraka. “Prema znanju, mjerodavnosti i izvrsnosti položaja koji im je vlastit, oni imaju mogućnost, štoviše i dužnost, očitovati svoje mišljenje o onome što se tiče dobra Crkve.” Dakle: opomenuti? Da! Napisati pismo biskupu/župniku/kapelanu/kardinalu? Da! Očitovati svoja saznanja jer ste “djeca svjetlosti”? Apsolutno!
Ovim današnjom postom nemam namjeru pozivati na revoluciju ili nerazumnu zloporabu onoga što sam ovdje napisala. Primarni je cilj ovoga posta preispitati sama sebe i staviti se u ispravan kontekst, pronaći svoju ulogu u životu Kristove Crkve, počevši od svoje župe pa prema višim instancama. Također želim naglasiti kako kao katolici ni u kojem slučaju ne bismo smjeli ulaziti u osjetljivija područja bez aktivne molitve i kvalitetna duhovna vodstva, bez sakramentalnoga života i, konačno, utjecanja čitavom Nebu za pomoć. Tanka je granica između čovjekove taštine i oholosti i stvarnog izraza ljubavi prema Kristu i Crkvi. Kritika poradi kritike nema nikakav smisao. Kritika poradi istine, to je važno.
In unitate orationis.
