„Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.”
Prošlog tjedna Sinoda biskupa objavila je pripremni dokument i vademecum ususret nadolazećoj Sinodi o sinodalnosti. Novi dokumenti Sinode provodi puno vremena objašnjavajući što sinodalnost i Sinoda nisu. ‘Ohrabrujuće’ je pročitati, na primjer, da “sinodalnost nije toliko događaj ili slogan koliko stil i način postojanja”, te da “sinodalnost nije korporativna strategija”. Ali zašto onda Crkva inzistira na tome da govori upravo jezikom korporativnih parola i strateškim rebrendiranjem?
Ako jezik Sinode i sinodalnosti postaje toliko opterećen žargonom i korporativnim govorom da se svježina Evanđelja potpuno gubi, tada je vrijeme da laici, svećenstvo i biskupi otvoreno govore!
Gdje god se Crkva prilagodi svjetovnost, ona umire. Gdje god Crkva traži odobrenje svijeta i nekritički prihvaća duh tog doba, ona umire. Gdje god katolici pokušaju promijeniti Crkvu radije nego da se obrate, vjera umire. Gdje god Crkva postane bogata, udobna, izolirana i zadovoljna, njezino pokvareno voće raspršuje sjeme korupcije – i tada umire. Gdje god je Crkva škrta u milosrđu, ona umire. Gdje god se Crkva opravdava za grijeh, ona umire. Gdje god Crkva pomiješa i zamijeni Kraljevstvo nebesko za Kraljevstvo ljudsko- ona umire. Gdje god se Crkva uzdiže umjesto prihvati križ, ona umire. Posljedica grijeha ostaje smrt.
Uočite kako su izvori i plodovi kršćanskog života često isti. Ništa od ovoga nije teško uočiti. Ništa od ovoga nije tajna. Cijelo Sveto pismo i 2000 godina žive tradicije svjedoče o vitalnosti ovih istina. Zašto tako lako zaboravljamo ili zanemarujemo ono što je isprobano i istinito radi onoga što je novo i nedokazano?
Zašto onda naši pastiri ne govore i ne pišu na prepoznatljiv kršćanski način?! Kad naši pastiri više zvuče kao korporativni savjetnici nego pastiri, teško je prepoznati glas Dobrog pastira. Ako se ljudi neprestano trude objasniti, jednostavnim riječima, ono u što vjeruju i zašto vjeruju, u jednom trenutku postane im teško povjerovati.
I teško je vjerovati nekome u koga nemaš povjerenja.
Vjerujte Duhu Svetomu? Da naravno! Vjerujete li našim biskupima? Može biti. Nadajmo se. Vjerujte li pokretačima žargona, koliko god bili dobronamjerni, koji govore vrlo spretno jezikom međunarodnih nevladinih organizacija, ali jezikom Evanđelja se služe kao stranim jezikom? Zašto bismo vjerovali takvim ljudima? Zašto bismo ih slijedili?
Rečeno nam je da Sinoda govori o zajedničkom putovanju. I tako je. Ali naši pastiri su i dalje naši pastiri – oni nas i dalje moraju voditi. Je li previše očekivati da govore ono što misle i čvrsto stoje iza onoga što govore? Je li previše tražiti da govore glasom koji je prepoznatljiv?
Kako bi Crkva zadržala ovce u stadu i pozvala kući one koji su zalutali, bilo bi dobro da govori prepoznatljivim glasom. Stado neće slijediti nijedan glas osim glasa Dobrog pastira: „Za tuđincem, dakako, ne idu, već bježe od njega jer tuđinčeva glasa ne poznaju.”
Ovo trebamo imati na umu, svi mi – pastir i stado – kako se Sinoda 2023. približava.
