Često imamo tendenciju razmišljati kako je evangelizacija usmjerena prema pojedincu. No, potrebno je također evangelizirati i kulturu, možda čak i više, s obzirom na utjecaj koji kultura ima na društvo. U svojem najjačem razdoblju Crkva je odigrala ključnu ulogu u formiranju kulture i ethosa oko nje. U svojim slabijim razdobljima Crkva počinje nalikovati općoj kulturi koja se, bez crkvenog vodstva, odveć lako mijenja, prazna je pa i izopačena.
Teško je tvrditi da živimo u razdoblju u kojem Crkva ima ključni utjecaj na kulturu. Prije bi se moglo reći da popularna kultura ima preveliki utjecaj na nas. Mali broj katolika dobiva većinu svojih informacija ili utjecaja od Boga, Svetog pisma, ili crkvenog učenja. Većina njih je daleko od toga i više su skloni slušati svjetovne vođe, pop glazbenike, zabavljače, sportske figure ili najnovije kulturne pojave. I u takvom okruženju oni razvijaju svoje najkritičnije uvide o Bogu, obitelji, seksualnosti i mnogim značajnim moralnim pitanjima.
U liturgiji, također, postoje mnogi problemi povezani s trijumfom i primatom moderne i popularne kulture. Većina naših suvremenih trendova u liturgiji više odražava sklonosti naše kulture, umjesto da liturgija utječe i izaziva vjernike. I tako liturgija mora biti prikladna, brza, zabavna, mladenačka, “relevantna”, svima dostupna, sasvim razumljiva, čak i najmanjem djetetu, topla, udobna, mora poštivati različitosti, biti prijateljska, itd. Da budemo jasni, većina nabrojanog i nisu loše osobine. No, stavljanje naglaska na njih vodi do isključenja načela kao što su misterij i tradicija, što pokazuje da je popularna kultura, a ne Crkve, ona koja stvarno ima glavnu riječ.
Negdje u svoj toj potrebi za evangelizacijom kulture, kako ona ne bi dominirala nad nama, jest mirna i stabilna prisutnost rimskog obreda u izvanrednom obliku, često zvan Usus Antiquior (starija uporaba ili oblik), koji je bio u uporabi , uglavnom netaknut, od antike do 1970.
Naime, usus antiquior može biti lijek protiv nemilosrdnih napada na pamćenje, tradiciju i visoku kulturu tipičnu za kulturu modernosti. A može nuditi koherentnu, ne fragmentiranu tradiciju koja je otvorena za transcendentno… Sudjelovanje u ovom obliku obreda zahtijeva dublji intelektualni angažman, ako se netko ne želi potpuno izgubiti, ali ovaj oblik je i više kontemplativan…
Da, jednom kada osoba nadiđe ideju da mora čuti, vidjeti i biti u interakciji sa svakim aspektom mise, onda ulazi u mirniju kontemplaciju Boga i prihvaća činjenicu da Bog obavlja mnoge stvari “za mene” na miran i skriven način. Tako i na misi kada svećenik djeluje u moje ime, nije potrebno da čujem ili da razumijem svaku riječ. Često je dovoljno da svećenik služi misu za mene i da je Bog oboje omogućio te prihvaća ovu službu. Tiho moliti je stoga prihvatljivo ponašanje, umjesto da se (samo) na silu sudjeluje. Tako usus antiquior više naglašava kontemplativnu dimenziju.
U ovom starijem obliku mise vraćamo se korak natrag u ono što je stoljećima bilo ispravno, na jedinu misu koju je poznavala većina svetaca, na ono što je povijest ispitala i zadržala. To je važno u stalno promjenjivoj kulturi koja je izgubila svoje sidro.
Imati u našoj sredini nešto što se ne mijenja, što je stabilno, potvrđeno, i duboko povezano s mudrošću prošlosti je predivan dar. Noviji oblik liturgije također donosi darove (veći izbor čitanja, šira pristupačnost zbog narodnog jezika te neke kulturne fleksibilnosti). No, bez stabilnosti usus antiquior, postoje preveliki rizici za divlje i neautentične promjene. A to je upravo ono što smo doživjeli u posljednjih nekoliko desetljeća.
Odlomci iz članka Msgr. Charles Pope sa stranice Archdiocese of Washington