Četvrta nedjelja Došašća uvijek nas potiče na promišljanje o otajstvu Gospodnjeg utjelovljenja, o otajstvu silaska Boga među ljude koji se dogodio u čudesnoj razmjeni koju nam opisuje sv. Irenej Lyonski – Bog je sebe učinio čovjekom, kako bismo mi bili pobožanstvenjeni. U ovom promišljanju o toj čudesnoj razmjeni protumačit ćemo ovaj događaj onako kako nam ga prikazuju evanđelja po Luki i Mateju koristeći se tumačenjem pape Benedikta XVI. iz djela “Djetinjstvo Isusovo”.
Anđeoskim pozdravom Mariji, započinje Novi zavjet u stvarnome smislu. “U dijalogu između anđela i Marije”, kako tvrdi papa Benedikt, “očituje se otajstvo Trojstvenoga Boga” Pozdrav koji anđeo upućuje Djevici Mariji je grčkog porijekla chaire – raduj se (usp. Lk 1,28). Sama ta činjenica da pozdrav ima grčki korijen naznačuje kako se već ovdje, na početku, otvaraju vrata svim narodima svijeta. Ovaj pozdrav dakako ima duboki korijen i u Starom zavjetu te nas podsjeća na Kćer sionsku kojoj se poručuje da viče od veselja jer je kralj Izraelov u njezinoj sredini (Sef 3, 14-17). Proroštvo je to koje nas odmah podsjeća na Mariju jer je sada Bog, druga Božanska osoba, u njezinu krilu – ona postaje kovčeg saveza, mjesto stvarnog Božjeg nastanjivanja.
Promotrimo sada kako se odvija i što nam poručuje događaj navještenja. Anđeo naviješta Mariji da će začeti Sina Božjega koji će svijetu donijeti spasenje (usp. Lk 1,32-33). To spasenje pokazuje se u konačnoj uspostavi Davidova kraljevstva kojemu je obećana trajna stalnost. Anđeo ovdje naviješta da Bog nije zaboravio svoje obećanje i da će se ono uskoro ispuniti u Djetetu koje će Marija začeti po Duhu Svetomu. Ovo kraljevstvo neće imati kraja jer nije izgrađeno na svjetovnoj moći nego svoj temelj pronalazi u vjeri i ljubavi te predstavlja nadu usred svijeta kojemu se čini da ga je Bog napustio. Ovo kraljevstvo ne poznaje kraja jer u njemu vlada Bog. Papa Benedikt kaže: “Obećanje koje je Gabriel priopćio Djevici Mariji istinito je. Ono se ispunja uvijek iznova.”
Promislimo sada o Marijinom odgovoru. Nakon anđelovog pozdrava ona ulazi u dijalog sama sa sobom i promišlja o anđelovim riječima, traga za shvaćanjem (usp. Lk 1,29). “Ona se ovdje”, tako Benedikt XVI., “ pojavljuje kao žena velike nutrine koja koristi i srce i razum te pokušava shvatiti cjelinu Božje poruke. Ona tako postaje slika Crkve koja promišlja Božju riječ.” Djevica Marija se u svojoj zamišljenosti pita kako će to biti kad muža ne poznaje, no anđeo joj priopćava kako neće postati majka uobičajenim putem. Ona će postati majkom tako što će ju osjeniti sila Duha Svetoga (usp. 1,34-35). Marija se zatim izjašnjava s jednostavnim “da”, s jednostavnim “neka mi bude po riječi tvojoj” (usp. Lk 1,38). Gospodin ne može otkupiti čovjeka bez njegovog slobodnog pristanka, bez njegovog slobodnog da. Crkveni su oci o ovome čekanju Marijina odgovora promišljali na dramatičan, misteriozan način. Oni kažu da je cijelo nebo zastalo, zaustavilo dah i čekalo Marijin odgovor. Sveti Bernard, opisujući ovaj trenutak, moli Mariju: “Samo ovoga puta ne budi ponizna, nego preuzetna! Daj nam svoje da.” Marija postaje majka svojim “da” – po njezinoj poslušnosti Riječ je ušla u nju. Crkveni su oci u ovoj slici razvili misao kako i u nas, po vjeri i krštenju, Logos uvijek iznova dolazi i čini nas svojima.
Nakon Marijinog pristanka anđeo odlazi od nje, ostavlja je samu (Lk 1,38). Papa Benedikt nakon ovog velikog susreta promatra Mariju u običnoj svakodnevnici: “Veliki je čas susreta s Božjim glasnikom u kojemu se preokreće čitav život prošao i Marija ostaje sama s nalogom koji zapravo nadilazi svako ljudsko umijeće. Ona mora dalje ići putom koji vodi kroz mnoge tmine – počevši s Josipovim strahom zbog njezine trudnoće do trenutka kada Isusa nazivaju mahnitim, štoviše do noći križa.” On u daljnjem promišljanju Marije u ovim teškim situacijama zamišlja koliko se često u svojoj nutrini ona morala vraćati času kad ju je pohodio anđeo Gabrijel i ponovno slušati njegove riječi “Raduj se!” i “Ne boj se”.
Nakon promišljanja o Marijinim osjećajima koje je imala u susretu s anđelom, zaustavit ćemo se kratko i na drugom velikom liku Došašća, svetom Josipu. Josip je nakon saznanja o Marijinoj trudnoći morao misliti kako je ona prekinula zaruke te naći način kako da je otpusti – privatno ili javno. On se u svojoj pravednosti odlučio za skrovitiji način ne htijući Mariju izvrgnuti sramoti (usp. Mt 1,19). Papa Benedikt u ovoj odluci vidi znak Josipove pravednosti – “on Mariji želi dobro i u času velikog razočarenja”. Nakon ove Josipove odluke Gospodin preuzima inicijativu i u snu mu po svom glasniku donosi objašnjenje Marijine trudnoće (usp. Mt 1,20). “Poruka koja mu se daje silna je i zahtijeva izvanrednu odvažnost vjere” – tako Benedikt XVI. I svetog Josipa anđeo potiče da se ne boji kao što je prije nekog vremena isto tako ohrabrio njegovu zaručnicu. “Ovim istim anđelovim poticajem Josip je sada uvučen u otajstvo utjelovljenja.” Za objavu koju je anđeo donio svetom Josipu, evanđelist Matej nam donosi i Svetopisamsku potvrdu navedenih riječi – sve se to dogodilo da se ispuni Pismo: Evo djevica će začeti i roditi sina (usp. Mt 1,22-23). Taj dokaz Pisma ima zadaću pokazati da drevne riječi postaju stvarnost u Isusovoj osobi. Ove riječi koje nam donosi Pismo u knjizi proroka Izaije, po tvrdnji pape Benedikta, potiču nas na “divljenje zbog činjenice što je riječ iz 733. godine prije Krista, koja je ostala nepojmljiva, postala istinita u času začeća Isusa Krista – što nam je Bog uistinu dao veliki znak koji se odnosi na cijeli svijet.” Josip u poslušnosti izvršava anđelov nalog, uzima k sebi Mariju i djetetu nadijeva ima Isus – to je još jedno očitovanje njegove pravednosti.
Na kraju promišljanja o ova dva događaja koja su promijenila živote i Djevici Mariji i svetom Josipu, a s njihovim pristankom i cijelu povijest spasenja, papa Benedikt se pita jesu li oni zaista istiniti: “Je li dakle istinito ono što govorimo u Vjerovanju – Vjerujem (…) u Isusa Krista (…) začeta po Duhu Svetom, rođena od Marije Djevice? Odgovor glasi bez ograničenja: DA. Zbog toga je Isusovo začeće i rođenje od Djevice Marije temeljni element naše vjere i svijetli znak nade.”
Neka nas otajstvo Utjelovljenja Sina Božjega posve zahvati da promišljajući o ovom veličanstvenom događaju koje ljudsko oko nije do tada vidjelo, niti uho čulo (usp. 1 Kor 2,9), pripravi za dostojnu proslavu Gospodnjeg rođenja!
Vlč. Daniel Katačić
