Možemo vidjeti zašto je obeshrabrenost uvod u očaj; ako se ne kontrolira, obeshrabrenost baca težinu na naš posao, okreće nas prema samima sebi, zatvara nas za dobročinstva drugih, pojačava sumnju i na kraju nas vodi prema sustavnom „odustajanju“ od onoga što se nekada smatralo važnim.
To je jako korisno vragu, kao što je opisano u priči koju smo spomenuli u prvom dijelu u ponedjeljak, pogotovo kada netko zapravo napreduje, a Bog mu to još ne pokazuje.
Obeshrabrenje koje pušta korijenje (to se može dogoditi suptilno) nanosi pustoš dobro utvrđenoj kući, pozivajući lopova da pljačka ciglu po ciglu, dok ne ostane ništa od kuće. Dok vrag zabija klin u dušu, molitva polako postaje mehanička i iskušenja vode prema napuštanju molitve zbog „korisnijih stvari“. Božji darovi, jednom prepoznati kao takvi, postaju nepodnošljiv teret. Povećani strah od neuspjeha uzrokuje poništavanje ranije učinjenih dobrih djela. Velikodušnost vene, cinizam raste, pokora se smatra represijom, bijeg je zamijenio dobru rekreaciju, a u kasnijim fazama ono što je bila dobro oblikovana savjest sada se smatra naletom pogrešno postavljene pobožnosti ili čak skrupuloznosti.
Bog je, u najboljem slučaju, daleko, a Njegovi očigledni „neuspjesi“ ostavljaju dušu u neugodnom stanju neizvjesnosti u ono što vjeruje, možda se duša nalazi u stanju ljutnje, poput svetog Petra koji se skrivao u dalekom kutu dvorišta dok je Krist bio na kušnji.
Zanimljivo da parabola našega Gospodina o farizeju i cariniku može pružiti način kako se nositi s obeshrabrenošću (usp. Lk 18, 10-14).
Ranjeni ponos je često osnova svake obeshrabrenosti koja je sposobna ukorijeniti se i uništiti nam dušu svojim parazitskim svojstvima. Kada je carinik započeo svoju molitvu u udaljenom kutu Hrama, on je već bio označen ispod ostalih ljudi, a farizej ga je nazvao grabežljivcem, nepravednikom i preljubnikom. Farizej predstavlja model svjetovnog duha i koristi religiju iz sebičnih motiva.
Nismo li svi zapravo na neki način grabežljivci, nepravednici ili preljubnici?
Grabežljivci jer za sebe tvrdimo ono što s pravom pripada samo Bogu, nepravednici jer koristimo Božje darove u sebične svrhe, preljubnici jer više ljubimo stvorene stvari od Boga, kojega bismo trebali voljeti više od svega.
Ovako se borimo protiv Božje veličine i koje osnove za obeshrabrenje imamo kad ovisimo o njegovoj bezgraničnoj milosti i ljubavi! Kako carinik dolazi do toga? Zašto odlazi s Božjom naklonošću?
Sluga Božji Fulton Sheen piše: „Mnogi na nebu su nekoć bili alkoholičari, preljubnici, lopovi, razbojnici, ali na nebu nema nijednog koji nije postao ponizan“.
Uočite stav koji carinik zauzima i zašto nam služi kao najučinkovitiji lijek protiv obeshrabrenja koje vrag voli. Dok farizej svojim držanjem i riječima vrijeđa svoje bližnje i Boga, carinik, skrivajući se od očiju ljudi i obarajući pogled, prepoznaje svoje stanje pred Bogom i smatra darom što jednostavno može biti u Božjoj prisutnosti. Tako i mi trebamo uvidjeti da postojimo iz Božje dobrote i zbog toga mu dugujemo sve što imamo.
Zauzimajući niže mjesto u hramu, carinik pokazuje da je u potpunosti ovisan o Bogu u svemu, da ništa ne smatra pravom i da njegova jedina nada i snaga uvijek moraju biti položeni u Boga, uzdajući se u Njegove načine i iskoristit će razne okolnosti za postignuće najveća dobra.
U svojoj molbi za milost, carinik iznosi pred Boga ono o čemu želi razgovarati, gdje on osjeća svoj najveći dug i njegova ograničenja nose najveću težinu. Također, udarajući se po grudima, ukazuje na hrabrost i spremnost učiniti ono što je potrebno da se stvari poprave, vjerujući u plan koji Bog ima. Sve ono što obeshrabrenost nosi sa sobom, ovaj carinik suprotstavlja svojim djelovanjem: molitva („Bože, milostiv budi meni grešniku.“) je srdačna i ponavlja se; posao pred njime iako može biti težak, postaje čin ljubavi i služenja; neuspjeh ga ne brine jer se uzda u Božje putove, a ne u ljudski sud; to nadahnjuje velikodušnost i povratkom kući carinik ne traži bijeg.
Napokon, Bog nije kriv kad stvari pođu po zlu. Umjesto toga, čovjek polaže skromno i potpuno povjerenje u Božje obećanje da nikada neće prezreti skrušeno i ponizno srce.
