Ako nas i dalje treba uvjeravati u nužnost povjerenja koje moramo imati u Boga, Evanđelje nam pruža stvaran slučaj u svetoj Mariji Magdaleni, svetici koju Crkva časti kao „pokajnicu“.
Magdalenu gotovo uvijek prikazuju između Gospe i svetog Ivana u podnožju Kalvarije, a ako je ikad postojao netko tko ne bi trebao biti tamo- prema ljudskoj računici, to bi bila ona. Zapravo, ako je ikad postojao netko tko bi sigurno mogao postati žrtva obeshrabrenja i očaja, to je bila ona.
Ali nije.
Znamo da je njezin život u mladosti bio ispunjen raskalašenim životom i zadobila je poprilično neslavnu reputaciju. Kad se naš Gospodin pojavio na sceni, činilo se da se od svega toga umorila; imala je srce sposobno za veliku ljubav, ali tražila ju je na sasvim pogrešnim mjestima. Ali kako ispraviti stvari?
Njezin je položaj na Kalvariji značajan, jer svaka osoba predstavlja jedan od tri načina pristupanja križu i Kristu, koji je naše spasenje.
Gospa je poniznost, sveti Ivan je čistoća, sveta Marija Magdalena je pokajanje; svi su povezani božanskom ljubavlju, a to je Krist.
Kajanje nam pokazuje da zapravo možemo povratiti poniznost i čistoću izgubljene grijehom, a to je tajna za koju đavao nikad ne želi da znamo i u nju vjerujemo. Istinska poniznost omogućuje nam da shvatimo koliko smo bili i još jesmo ljubljeni od Boga, a to izaziva nadu, pogotovo kad padnemo u očaj, nada predstavlja najsnažniju obranu od obeshrabrenja kojeg đavao pokušava posijati.
Magdalena je od Krista dobila potpuno oproštenje jer je toliko ljubila (usp. Lk 7,47); zadobila je nadu da će u njemu nadvladati obeshrabrujuće laži s kojima ju je vrag godinama vezao i zbog kojih je ostala pusta i izgubljena.
Ako se mučimo s obeshrabrenjima, vrijeme je da se vratimo onome što ispovijedamo i molimo za milost da se ponovno povežemo s Kristom kao našim Spasiteljem i našom nadom.
Rođeni smo za vječni život; dano nam je srce sposobno ljubiti Boga i biti ljubljeno od njega. Istinsko pokajanje priznaje gdje smo pogrešno ljubili i daje nadu, koja je poput papirnatog zmaja u oblacima; iako ga ne možemo vidjeti, još uvijek možemo osjetiti potezanje žice.
Poput Magdalene, i raskajanog carinika, kada je naša nada čvrsto ukorijenjena u Bogu, obeshrabrenost na koju nailazimo nikada ne može zaživjeti i izbjegavamo njene katastrofalne učinke, uvijek svjesni Božjeg povlačenja i natezanja te da nikada nismo sami, osim ako to stvarno sami ne želimo. Neka sve naše molitve oponašaju u duhu molitvu ovog blaženog carinika i bit će nam osigurana vječna slava koju Bog obećava onima koji ustraju.
