Biskup Hildesheima u Njemačkoj, koji bi mogao biti imenovan prefektom Dikasterija za nauk vjere, nedavno je objavio pismo u kojem tvrdi da je „postalo jasno da su nam potrebne značajne promjene u moralnom nauku Katoličke Crkve”.
Prošle godine prije Božića, činilo se vjerojatnim da će mons. Heiner Wilmer, biskup Hildesheima i istaknuti zagovornik njemačkog “Sinodalnog puta”, biti imenovan prefektom Dikasterija za nauk vjere umjesto kardinala Luisa Ladarije Ferrera. Izjave biskupa Wilmera o nizu doktrinarnih i moralnih pitanja privukle su pozornost crkvenih velikodostojnika u Rimu i drugdje; ti velikodostojnici, uključujući pokojnog kardinala Georgea Pella, iznijeli su svoju zabrinutost papi Franji; a objava imenovanja biskupa Wilmera, koja je navodno bila planirana za 19. prosinac, nije se dogodila.
Međutim, imenovanje Wilmera, ostaje opcija prema vatikanskim izvorima. Stoga se čini prikladnim skrenuti pozornost svih zainteresiranih na pastoralno pismo koje je 13. ožujka biskup Wilmer poslao svojoj biskupiji, nedugo nakon što je Sinodalni put održao završnu skupštinu na kojoj je odobrio novu upravljačku strukturu za Crkvu u Njemačkoj, blagoslov istospolnih “zajednica“, preformulaciju katoličkog moralnog nauka i ređenja žena za đakonise.
U svom pastoralnom pismu, biskup Wilmer priznao je da se podjele unutar njemačkog katolicizma „sve više i više produbljuju“ kako traje Sinodalni put, a „frakcije postaju sve netolerantnije“. Ipak, biskup nije komentirao očitu činjenicu da je “jaz između članova sinode” ponor između onih koji vjeruju da je božanska objava stvarna i da njezin autoritet obvezuje, i onih koji vjeruju da Crkva ima autoritet ispraviti božanski nauk u skladu s nijansiranijim znanjem o ljudskom stanju koje suvremeni katolici navodno posjeduju, zahvaljujući Zeitgeistu, duhu ovoga doba.
Umjesto toga, biskup je izjavio da je njegova „zadaća služiti jedinstvu…u tako složenoj situaciji“ – takav koncept episkopata i odnos prema istini katoličke vjere zbunio bi sv. Atanazija tijekom njegove borbe s arijanstvom, sv. Augustina tijekom njegova nadmetanja s donatistima, sv. Karla Boromejskog tijekom njegovih herojskih napora da reformira milansku nadbiskupiju nakon Tridentskog koncila i sv. Ivana Fishera dok se suočavao s malodušnošću svoje braće biskupa u Engleskoj u vrijeme kralja Henrika VIII.
Može li mjesni biskup koji ne razumije da je njegova prva odgovornost poučavati i braniti nauk Crkve – ono što je papa sveti Ivan XXIII. nazvao „svetim pologom vjere” otvarajući Drugi vatikanski sabor – primjereno služiti sveopćoj Crkvi kao prefekt kurijalnog ureda koji je zadužen upravo za to?
Također, biskupovo pastoralno pismo uključuje suosjećajno pripovijedanje o nevolji koju su neki osjetili tijekom skupštinskog zasjedanja Sinodalnog puta u rujnu 2022., kada rezolucija koja poziva na radikalno preispitivanje crkvenog morala nije dobila dovoljan broj glasova:
„Žene i muškarci, mladi i stariji, briznuli su u plač, odmahivali su glavama. Neki su samo nijemi i skamenjeni sjedili za svojim stolovima. Drugi su skočili sa stolica i dali oduška svom razočaranju. Mala skupina sastala se u sredini dvorane i brzo se povećala. Ljudi su se okupili, stavili ruke preko ramena susjeda, ujedinjeni u zajedničkoj patnji. Neprimijećena od gomile, mlada žena srušila se u kutu dvorane, bez svijesti na pod. I sama je žrtva seksualnog nasilja u Crkvi; godinama ju je zlostavljao svećenik. Je li Sinodalni put zakazao u ovim dramatičnim satima?“.
To što se Katolička Crkva u Njemačkoj, kao i druge mjesne crkve u cijelom svijetu, godinama nisu uspjele uhvatiti ukoštac s teškim grijesima i zločinom svećeničkog seksualnog zlostavljanja nije razlog za raspravu o mijenjanju moralnog nauka Crkve. Ti su se neuspjesi dogodili; nanijeli su duboke i otvorene rane Kristovom otajstvenom tijelu. Transparentnost je bitna o tim neuspjesima i njihovim uzrocima (koji uključuju kolaps stege u postkoncilskim sjemeništima i institucijama redovničke formacije i dekonstrukciju katoličke moralne teologije u tim godinama). No, žalosno je koristiti patnju žrtava svećeničkog seksualnog zlostavljanja kao oružje da bi se unaprijedio program koji je progresivni njemački katolicizam zagovarao desetljećima prije nego što je kriza zlostavljanja izbila u javnost. Doista, to je vrijedno prezira.
To je ono što biskup Wilmer čini kada, kasnije u svom pismu, kaže da je „postalo jasno da su nam potrebne značajne promjene u moralnom nauku Katoličke Crkve“. Doista, radi se na tome. Ali cijeli kontekst biskupova pisma sugerira da ono što mislimo pod „značajnim promjenama u moralu Katoličke Crkve” nije ponovno rođenje čistoće koje uključuje potvrdu seksualne ljubavi unutar bračne veze, nego promjene u nauku koje potvrđuje seksualne odnose za koje nas Objava i razum uče da nisu životvorni, nego moralno i ljudski štetni. Treba istaknuti da je biskup Wilmer napisao kako „pozdravlja činjenicu da se Sinodalni put zalaže za osnivanje radne skupine za izradu priručnika za blagoslov zajedništva istospolnih parova, kao i ponovno vjenčanje rastavljenih”.
Kako biskup koji pozdravlja ovakav razvoj događaja može voditi kurijalni Dikasterij koji je nedavno objavio dokument u kojem se tvrdi da su takvi blagoslovi nemogući, jer Crkva ne može blagoslivljati ono što je objektivno grešno.
Biskupovo pismo sadrži još zanimljivosti. On slavi činjenicu da je u biskupiji Hildesheim „započelo imenovanje pastoralnih suradnika koji nisu studirali teologiju ili katehetiku nego su završili kulturne studije, socijalnu pedagogiju ili arhitekturu“. S obzirom na trenutno stanje njemačke teologije, to se možda može smatrati blagoslovom za biskupiju. Ali teško je zamisliti da bi biskup koji naizgled omalovažava važnost pravovjerne teologije za djelotvoran pastoralni rad mogao biti imenovan pročelnikom rimskog Dikasterija koji je zadužen za njegovanje pravovjerne teologije u sveopćoj Crkvi.
Što je još nevjerojatnije, biskup se hvali da u njegovoj biskupiji „ključno područje privatnog života više nije podložno pravnoj procjeni;” da ta zona nepovredive privatnosti „uključuje, napose život u (izvanbračnoj) vezi…;“ i da su „već izvršili odgovarajuće promjene… u propisima za dodjelu Missio Canonica u pogledu učenja vjere”. Što će reći da ljudi koji objektivno žive u teškom grijehu, a time i nisu u punom zajedništvu s Crkvom, mogu od biskupa Wilmera dobiti kanonsko poslanje poučavanja kao katoličke katehete.
Kako se takav biskup uopće može smatrati kandidatom za prefekta Dikasterija za nauk vjere?
Zaključujući svoje pismo, biskup Wilmer poziva vjernike u biskupiji Hildesheim da budu otvoreni „…Duhu Svetom koji nas uvijek iznova iznenađuje”. Da, Duh Sveti to čini i trebamo biti zahvalni na tome. Ali Duh Sveti ne proturječiti onome što je Duh već poučio Crkvu kroz božansku objavu. Takvo nešto ne bi predstavljalo “iznenađenje“; nego bi predstavljalo raspad kršćanskog i židovskog koncepta Boga.
Ako dođe do imenovanja biskupa Wilmera na položaj koji je nekoć obnašao kardinal Joseph Ratzinger, to ne bi bila samo uvreda za uspomenu na naslijeđe pape Benedikta XVI. To bi značilo da će u sljedećoj konklavi sve biti na kocki i ne može se poreći da bi ono što je na kocki moglo dovesti do prezira prema papinstvu, naslijeđu božanske objave u Katoličkoj Crkvi i apostolskoj tradiciji.
