Pa to nije dugo trajalo, zar ne? U listopadu je Vatikan obnovio sporazum s Pekingom koji regulira imenovanje novih kineskih katoličkih biskupa. Samo malo više od mjesec dana kasnije, Kina je prekršila sporazum.
Ali čekajmo malo. Je li to zapravo bio prekršaj? Iako je službena izjava Svete Stolice bila snažno formulirana, ona samo izražava “iznenađenje i žaljenje” zbog kineskog poteza, rekavši da nije “u skladu s duhom dijaloga” između Rima i Pekinga. Dakle, narušen je taj “duh dijaloga”. Ali jesu li i uvjeti sporazuma prekršeni?
Ne znamo, jer uvjeti sporazuma Vatikan-Peking nikada nisu objavljeni. Uobičajeno je shvaćanje da sporazum uređuje imenovanje novih biskupa, navodno dajući Svetoj Stolici zadnju riječ. Ali u ovom slučaju Kina nije imenovala novog biskupa. Umjesto toga, komunističko vodstvo premjestilo je biskupa – biskupa koji je služio uz puno odobrenje Vatikana – u novu biskupiju – biskupiju koju Vatikan ne priznaje.
Tehnički, možda Kina nije prekršila uvjete sporazuma. Čini se da je neimenovani vatikanski dužnosnik to priznao u izjavi koju je citirala Katolička novinska agencija:
”Govorimo o duhu sporazuma, a ne o samom dogovoru. Ali to je duh koji govori o međusobnom povjerenju i dijalogu, a koji je za Svetu Stolicu prekinuo Peking svojom jednostranom odlukom”.
Ponovno primijetite naglasak na ”duhu sporazuma”, a posebno na “dijalogu”. Čak i u priopćenju u kojem se osuđuje kineski potez, Vatikan “ponovno potvrđuje svoju potpunu spremnost za nastavak dijaloga s poštovanjem o svim pitanjima od zajedničkog interesa”.
Što nije u redu s ovom slikom? Jedna strana se zalaže za povjerenje i dijalog, dok se druga zalaže za stjecanje kontrole nad autonomnom kineskom Katoličkom crkvom. Glasnogovornici Vatikana uporno su branili tajni sporazum, inzistirajući na tome da on otvara nove izglede za jedinstvo unutar kineskog katolicizma. Ali sporazum sasvim očito nije služio cilju osiguravanja novih biskupa prihvatljivih i Rimu i Pekingu. Otkako je dogovor sklopljen 2018., imenovano je samo šest novih biskupa; a četrdeset kineskih biskupija ostaje bez biskupa.
Iz perspektive Pekinga, zahtjev da biskupi imaju odobrenje iz Rima je tehnička stvar; od njih se i dalje očekuje da služe komunističkoj državi. Kada je biskup Peng postavljen, od njega se tražilo da položi ovu prisegu:
”Prisežem obdržavati Božje zapovijedi, ispunjavati pastoralne dužnosti pomoćnog biskupa, vjerno propovijedati Evanđelje, voditi svećenike i vjernike biskupije Jiangxi, pridržavati se nacionalnog ustava, čuvati jedinstvo domovine i društveni sklad, ljubiti zemlju i vjeru, i ustrajati u načelu neovisnih i samoupravnih crkava, pridržavati se vodstva katoličanstva moje zemlje u Kini, aktivno voditi katolicizam da se prilagodi socijalističkom društvu i pridonijeti ostvarenju kineskog sna o velikom pomlađivanju kineske nacije”.
Oni biskupi koji prihvaćaju vodstvo Katoličke patriotske udruge pod kontrolom vlade prihvatljivi su Pekingu – a sada, prema odredbama tajnog sporazuma, i Rimu. Oni koji se opiru i dalje su izloženi maltretiranju, uhićenju i “preodgoju”. Čak i oni koji uspiju uspostaviti osjetljivu ravnotežu između sukobljenih vlasti stalno su pod pritiskom da služe državi.
Prošlotjedni slučaj nije bio iznimka. Biskup John Peng Weizhao prihvatio je svoj neobični novi zadatak, iako je uključivao korak niže — od vođenja vlastite (Nanchang) biskupije do toga da postane pomoćnik u biskupiji (Jiangxi) koja, po mišljenju Vatikana, ne postoji. No Vatikan je naznačio da je biskup bio pod “dugim i teškim pritiskom lokalnih vlasti” da prihvati ovu novu ulogu.
Znakovito je da je na pitanje o izjavi Vatikana, glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova rekao da nije upoznat sa situacijom. Zašto bi bio? Kineske vjerske vlasti učinile su samo ono što su dosljedno govorile da namjeravaju učiniti: vršiti kontrolu nad Crkvom i predsjedavati “sinizacijom” katolicizma. Vatikan je marljivo izbjegavao kritike kineskog režima na drugim osnovama – nedavno, umanjujući značaj kaznenog progona kardinala Josepha Zena. Možda je doista iznenadilo dužnosnike u Pekingu da je Vatikan konačno i malo reagirao na nedavna zbivanje.
No, glasnogovornik kineske vlade uvjeravao je novinare da je njegova zemlja “spremna kontinuirano širiti prijateljski konsenzus s vatikanskom stranom i zajednički održavati duh našeg privremenog sporazuma”. To je zanimljiv izraz: “proširiti prijateljski konsenzus.”
Kako stvari stoje, “konsenzus” očito ne pokriva najvažnije pitanje: Je li Kineska Crkva neovisna o Rimskoj Crkvi?
