APOSTOLSKIM PISMOM IZDAN JE „MOTU PROPRIJO TRADITIONIS CUSTODES“ OD STRANE VRHOVNOG SVEĆENIKA FRANJU U VEZI UPOTREBE RIMSKE LITURGIJE PRIJE LITURGIJSKE REFORME IZ 1970.
Čuvari tradicije, biskupi u zajedništvo s rimskim biskupom čine vidljivo načelo i temelj jedinstva njihovih partikularnih Crkava. [1] Pod vodstvom Duha Svetoga, naviještanjem Evanđelja i slavljenjem Euharistije, upravljaju određenim Crkvama koje su im povjerene. [2]
U svrhu promicanja sloge i jedinstva Crkve, s očinskom pažnjom prema onima koji se u bilo kojoj regiji pridržavaju liturgijskih oblika koji prethode reformi koju je želio Drugi vatikanski koncil, moji časni prethodnici, sveti Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., dodijelili su i regulirali mogućnost da koriste Rimski misal koji je 1962. izdao Ivan XXIII. [3]. Na taj su način namjeravali „olakšati crkveno zajedništvo onim katolicima koji se osjećaju privrženima nekim ranijim liturgijskim oblicima“, a ne nekom drugom. [4]
U skladu s inicijativom mog časnog prethodnika Benedikta XVI. da pozove biskupe na procjenu primjene Motu Proprija Summorum Pontificum tri godine nakon njegova objavljivanja, Kongregacija za nauk vjere provela je detaljna savjetovanja s biskupima 2020. godine. Rezultati su pažljivo razmatrani u svjetlu iskustva koje je sazrijevalo tijekom ovih godina.
U ovome trenutku, razmotrivši želje koje je izrazio episkopat i čuvši mišljenje Kongregacije za nauk vjere, sada još više želim s ovim Apostolskim pismom potaknuti na neprestanu potragu za crkvenim zajedništvom. Stoga sam smatrao prikladnim utvrditi sljedeće:
Članak 1. Liturgijske knjige koje su promulgirali sveti Pavao VI. i sveti Ivan Pavao II., u skladu s uredbama Drugog vatikanskog koncila, su jedinstveni izraz lex orandi (zakona moljenja) rimskog obreda.
Članak 2. Dijecezanskom biskupu pripada pravo kao moderatoru, promicatelju i čuvaru cjelokupnog liturgijskog života određene Crkve koja mu je povjerena, [5] da regulira liturgijska slavlja svoje biskupije. [6] Stoga je njegova isključiva nadležnost odobriti upotrebu Rimskog misala iz 1962. godine u njegovoj biskupiji, prema smjernicama Apostolske Stolice.
Članak 3. Ordinarij biskupije u kojoj do sada postoji jedna ili više skupina koje slave prema misalu prethodnom reformi iz 1970. :
- 1. treba utvrditi da ove skupine ne poriču valjanost i legitimitet liturgijskih reformi, koje su usvojene od strane Drugog vatikanskog koncila i Učiteljstva Crkve.
- 2. mora odrediti jedno ili više mjesta na kojima će se vjerni sljedbenici tih skupina moći okupljati na euharistijska slavlja (međutim, ne u župnim crkvama i bez podizanja novih župa);
- 3. utvrditi na određenim mjestima dane u kojima će euharistijska slavlja biti dopuštena pomoću Rimskog misala koji je 1962. proglasio sveti Ivan XXIII. [7]. U tim se euharistijskim slavljima čitanja naviještaju na narodnom jeziku, koristeći prijevode Svetog pisma koje su odgovarajuće biskupske konferencije odobrile za liturgijsku uporabu;
- 4. imenovati svećenika kojemu je kao biskupovu izaslaniku povjerena ova euharistijska slavlja i pastoral tih skupina vjernika. Takav svećenik trebao bi biti prikladan za ovakvu odgovornost, vješt u korištenju Missale Romanuma, koji prethodi reformi iz 1970. godine, posjedovati znanje latinskog jezika dovoljno za temeljno razumijevanje rubrika, liturgijskih tekstova i biti potaknut živahnim pastoralom milosrđa i osjećajem crkvenog zajedništva. Ovaj svećenik trebao bi imati u srcu ne samo ispravno slavljenje liturgije, već i pastoralnu i duhovnu skrb vjernika;
- 5. nastaviti primjereno provjeriti jesu li župe kanonski podignute u korist ovih vjernika učinkovite za njihov duhovni rast i odrediti hoće li ih zadržati ili ne;
- 6. da paze da ne odobre osnivanje novih skupina.
Članak 4. Svećenici zaređeni nakon objavljivanja sadašnjeg Motu Proprija, koji žele slaviti euharistijska slavlja koristeći Missale Romanum iz 1962. godine, trebali bi podnijeti službeni zahtjev dijecezanskom biskupu koji će se savjetovati s Apostolskom Stolicom prije davanja ovog ovlaštenja.
Članak 5. Svećenici koji već slave euharistijska slavlja prema Missale Romanumu iz 1962. trebali bi zatražiti od dijecezanskog biskupa odobrenje da nastave koristiti ova prava.
Članak 6. Ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, koje je odobrilo Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei, spadaju u nadležnost Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života
Članak 7. Kongregacija bogoštovlje i disciplinu sakramenata i Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, za pitanja u kojima imaju partikularnu nadležnost, vrše ovlasti Svete Stolice u pogledu poštivanja ovih odredbi.
Članak 8. Prethodne norme, upute, dozvole i običaji koji nisu u skladu s odredbama ovog Motu Proprija se ukidaju.
Sve što sam proglasio u ovom Apostolskom pismu u obliku Motu Proprija, naređujem da se poštuje u svim njegovim dijelovima, bez obzira na sve suprotno i utvrđujem da će to biti objavljen putem publikacije u „L’Osservatore Romano“, stupajući odmah na snagu, a da će potom Motu proprijo biti objavljen i u službenom komentaru Svete Stolice, u Acta Apostolicae Sedis.
Dano u Rimu, u bazilici svetoga Ivana Lateranskog, 16. srpnja 2021., na liturgijski spomen Naše Gospe od (brda) Karmela, devete godine našega pontifikata.
FRANJO
________________________
[1] Cfr Second Vatican Ecumenical Council, Dogmatic Constitution on the Church “Lumen Gentium”, 21 november 1964, n. 23 AAS 57 (1965) 27.
[2] Cfr Second Vatican Ecumenical Council, Dogmatic Constitution on the Church “Lumen Gentium”, 21 november 1964, n. 27: AAS 57 (1965) 32; Second Vatican Ecumenical Council, Decree concerning the pastoral office of bishops in the Church “Christus Dominus”, 28 october 1965, n. 11: AAS 58 (1966) 677-678; Catechism of the Catholic Church, n. 833.
[3] Cfr John Paul II, Apostolic Letter given Motu proprio “Ecclesia Dei”, 2 july 1988: AAS 80 (1988) 1495-1498; Benedict XVI, Apostolic Letter given Motu proprio “Summorum Pontificum”, 7 july 2007: AAS 99 (2007) 777-781; Apostolic Letter given Motu proprio “Ecclesiae unitatem”, 2 july 2009: AAS 101 (2009) 710-711.
[4] John Paul II, Apostolic Letter given Motu proprio “Ecclesia Dei”, 2 july 1988, n. 5: AAS 80 (1988) 1498.
[5] Cfr Second Vatican Ecumenical Council, Costitution on the sacred liturgy “Sacrosanctum Concilium”, 4 december 1963, n. 41: AAS 56 (1964) 111; Caeremoniale Episcoporum, n. 9; Congregation for Divine Worship and the Discipline of the Sacrament, Instruction on certain matters to be observed or to be avoided regarding the Most Holy Eucharist “Redemptionis Sacramentum”, 25 march 2004, nn. 19-25: AAS 96 (2004) 555-557.
[6] Cfr CIC, can. 375, § 1; can. 392.
[7] Cfr Congregation for the Doctrine of the Faith, Decree “Quo magis” approving seven Eucharistic Prefaces for the forma extraordinaria of the Roman Rite, 22 february 2020, and Decree “Cum sanctissima” on the liturgical celebration in honour of Saints in the forma extraordinaria of the Roman Rite, 22 february 2020: L’Osservatore Romano, 26 march 2020, p. 6.
