U godinama nakon Koncila, u odlučnom raskidu sa svojom prošlošću, Crkva se prestala suočavati i odbacivati Sotonu. Kad su njezini novi obredi zavladali, ona mu je u biti dala propusnicu, rijetko ga identificirajući i nikada mu se izravno ne obraćajući. Ako se kaže da je najbolji đavlov trik uvjeriti ljude da ne postoji, postkoncilska Crkva je surađivala u prijevari.
Dakle, je li sama Crkva ohrabrila Sotonu, napuštajući tradiciju koja ga je sputavala? Ako jest, a njezin je nemar pridonio vlastitoj korupciji, ona čak i sada ima ovlasti promijeniti kurs. To je 2007. pokušao učiniti papa Benedikt XVI. svojim motu proprijom Summorum Pontificum. Apostolsko pismo Benedikta XVI. nije se odnosilo samo na tradicionalnu misu. Ono je kvalificiranim egzorcistima, na primjer, dalo dopuštenje da mole obred egzorcizma iz 1614., koji je bio opasno oslabljen revizijama 90-ih. Roditelji, kad bi našli spremnog i sposobnog svećenika, mogli bi se odlučiti za krštenje djeteta po starom obredu. Svećenici su, bez straha od osude, mogli obavljati egzorcizme i blagoslivljati vodu prema starom obredu. Ova i druga dopuštenja je papa Franjo ukinuo 2021., u novom motu propriju i dokumentu koji je uslijedio kao odgovor na kritike.
Ipak, Papa Franjo, više od svojih neposrednih prethodnika, otvoreno govori o Sotoni i presudnoj važnosti molitve u borbi protiv njega. Franjino neprijateljstvo prema tradicionalistima zamagljuje važno područje dogovora, ono koje bi se moglo iskoristiti za dobrobit cijele Crkve. Usprkos svoj ljepoti u koju su odjeveni – ljepoti toliko neodoljivoj da je tradicionaliste izložila optužbama za estetizam – tradicionalni obredi Katoličke Crkve u osnovi su borbeni.
Još 2014. papa Franjo je potaknuo laike da ponovno krenu moliti molitvu pape Lava XIII. sv. Mihaelu, barem u svojim privatnim pobožnostima. U godinama koje su uslijedile, mnoge su župe oduševljeno i javno prihvatile prijedlog, moleći zajedno molitvu nakon svake sv. mise. Jedna od prvih molitvi koja je potom uklonjena, u općoj demontaži koja je uslijedila nakon Koncila, vraćena je, barem neslužbeno, u mnogim biskupijama.
Ipak, i to je neki početak. No, kraća molitva sv. Mihaelu prvenstveno je molitva za laike, a nama treba više od molitvenog i budnog laika. Više nego ikad, potrebni su nam svećenici – predani i pročišćeni svećenici – koji će ponovno, u ime cijele Crkve, izvršavati one vrste odgovornosti koje su prikladne za njihovo posvećenje. Ako je Crkva tor za ovce, a Isus Krist njezina vrata, svećenici su i dalje njegovi vratari (usp. Iv 10,3), koje je on jedinstveno zadužio da puštaju i vežu ovce, ali zatvaraju lopove i razbojnike. U svom entuzijazmu za otvorenošću, postkoncilska Crkva je zanemarila svoju ulogu, to jest zaboravila je da još uvijek ratuje, do svršetka svijeta.
