Prema religijskim statistikama, stara Europa je još uvijek dio zemlje koji je gotovo u potpunosti kršćanski. Ali jedva da postoji još jedan slučaj u kojem svi dobro znaju da je statistika lažna: ova takozvana kršćanska Europa već gotovo četiri stotine godina postaje mjestom rođenja novog poganstva, koje stalno raste u srcu Crkve i odatle prijeti da je uništi iznutra.
Vanjski oblik moderne Crkve u biti je određen činjenicom da je, na posve nov način, postala Crkva pogana, i svakodnevno to postaje sve više.
Ona više nije, kao što je nekad bila, Crkva sastavljena od pogana koji su postali kršćani, već Crkva pogana, koji još uvijek sebe nazivaju kršćanima, ali su zapravo postali pogani. Poganstvo danas boravi u samoj Crkvi, i upravo je to obilježje Crkve našega vremena, a to je novo poganstvo, tako da je to pitanje poganstva u Crkvi i to Crkvi u čijem središtu živi poganstvo.
Dakle, u tom kontekstu, ne treba govoriti o poganstvu koje je u istočnom ateizmu već postalo snažan neprijatelj Crkve, i kao nova anti-kršćanska sila suprotstavila se zajednici vjernika. Dapače, kada se radi o tom pokretu, ne treba zaboraviti da on ima svoju posebnost u činjenici da je to novo poganstvo, a time i poganstvo koje se rodilo u Crkvi, te je od nje posudilo bitne elemente koji definitivno određuju njegov vanjski oblik i njegovu moć. Treba govoriti o mnogo karakterističnijem fenomenu našeg vremena, koji određuje stvarni napad na kršćanina, o poganstvu unutar same Crkve, o “grozoti pustoši koja stoluje gdje joj nije mjesto.” (Mk 13,14). ).
Činjenica je da danas, čak i uz optimističnu procjenu, sigurno više od polovice katolika (ovdje razmatramo samo našu Crkvu) više ne “prakticira” svoju vjeru; ne treba posebno objašnjavati da ovaj veliki broj ne- prakticirajući katolika treba jednostavno nazvati poganima. Očito je da oni više ne prihvaćaju jednostavno vjeru Crkve, nego čine vrlo subjektivan izbor kad je u pitanju Vjerovanje Crkve kako bi oblikovali svoj vlastiti pogled na svijet. I nema sumnje da se većina njih, s kršćanskog stajališta, zapravo više ne bi trebala zvati vjernicima, već da više ili manje slijede svjetovnu filozofiju.
Joseph Raztzinger; iz članaka “Novi pogani i Crkva” koji je napisao još kao mladi svećenik za časopis “Hochland” (listopad 1958.).
