Hodočašće u Mariju Bistricu. Kišovito je ovih dana. Preporučan Eminenciji, da moli za lijepo vrijeme. Začudno lijepo vrijeme. Kad smo stigli kući, udari snažni pljusak! Hodočašće je teklo istim redom, kao i ovih godina. Lijepo! Eminencija govorio na završetku hodočašća. Crkva nije mogla primiti sve vjernike, koji su stigli do crkve i dočekali hodočasnike. Eminenciju veseli pobožnosti i vjera tolikih hodočasnika.
– „Pokornička su to hodočašća – vidim. To je bila i moja nakana, da Bistrica bude jedan takav centar. Bilo je borbe u one dane, kad je glas bikupa toliko značio kod civilnih vlasti. A danas, kad i biskupe i svećenike kamenuju, pale, kleveću, zatvaraju, Bog je dao, da upravo te mjere otvore vjernicima oči … i oni gledaju u pravom svijetlu, tko je Bog, Crkva i Božji namjesnici. Trebalo je, da to tako bude. O mirabilis Deus! Salonski katolici i ološ je formalno otpao, ali time nismo ništa izgubili. Naprotiv, toliki su danas očeličili i čvrsto stoje. Sad znademo, s kime i s kolikima možemo računati. Ne vrijedi to samo za vjernike, nego jednako i za svećenike. Bogu hvala, većina se junački drži, posebno mladi kler. Da imadem u svakom dekanatu samo jednog pravog svećenika, ne bih se bojao ničega, ali vidim – imam ih i više. Bojim se jednoga: da pojedince ne zahvati malodušnosti! Koliko god mogu i znadem nastojim u pismima, da ojačam vjeru i pouzdanje bez obzira pišem li biskupu ili kojoj pobožnoj duši. Veseli me štovanje Majke Božje, i u tom, i u ničem drugom gledam izlaz iz kušnje, u kojoj se nalazi ne samo naš narod, nego i cijeli svijet.“
(iz knjige Josipa Vranekovića, Dnevnik– Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca)
