Ono što strani novinari teško mogu shvatiti, ili su odlučili jednostavno ignorirati, a ljudi kod nas itekako razumiju, je uloga Pravoslavne Crkve u novonastaloj politici stvaranja Velike Rusije koju vodi predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin. Paralele između Miloševića i Putina s jedne, te pravoslavne Crkve u Srbiji za vrijeme rata i današnje u Rusiji s druge strane su očite. Ovako je izgledala izjava glasnogovornika moskovskog patrijarha Kirilla nakon što je Parlament odobrio Putinov zahtjev za mobilizaciju vojske i efektivno blagoslovio napad na Ukrajinu:
“Ruska mirotvorna misija u Ukrajini treba jamčiti njezinim građanima pravo na samoopredjeljenje i bliske odnose s drugim narodima povijesne Rusije. Već 1995.-e Svjetsko rusko nacionalno vijeće proglasilo je da ruski narod, podijeljen na svom povijesnom području, ima pravo na ujedinjenje u jedno državno tijelo, pravo koje je univerzalno priznato kao norma međunarodne politike. U isto vrijeme, nadam se kako misija ruskih vojnika koji štite slobodu i samoopredjeljenje tih ljudi i njihove živote neće naići na protivljenje koje bi moglo dovesti do sukoba velikih razmjera. Nitko ne želi krvoproliće i produbljivanje tih podjela koje već postoje kod pravoslavnih naroda na području povijesne Rusije.”
Ovakvi govori su nam poznati iz ranih devedesetih kada je pravoslavna Crkva stala iza politike Slobodana Miloševića a današnji patrijarh u Moskvi je, čini mi se, samo nastavio igrati svoju staru ulogu, odnosno službu osobnog carevog kapelana. Bez sumnje je politika Velike Rusije danas usko povezana s ‘nacionalnim’ pravoslavljem.
Njihova teorija glasi:
Postoji povijesni Ruski “prostor” u kojem Ruska država i patrijaršija u Moskvi djeluju skupa u simfonijskoj harmoniji; držeći politički, duhovni i moralni autoritet. Taj kulturno integralni i nekad jedinstveni “prostor” je ostao umjetno podijeljen; dvije manifestacije tog loma su neovisna Ukrajina i Bjelorusija. Mjere koje se poduzimaju kako bi se popravila šteta među narodima povijesne Rusije su ‘legitimne same po sebi i prema međunarodnom pravu’. Te mjere mogu uključivati stvaranje vazalne države, kao što je Putin učinio s Aleksandrom Lukašenkom u Bjelorusiji, ili se mogu poduzeti i druge oblici u Ukrajini. Bez obzira na mjere, ne treba im se odupirati, jer bi otpor značio falsificiranje kulturne povijest.
Zvuči poznato zar ne?
Ukrajina nije prava država. Ruske snage koje vrše agresiju i zauzimaju suvereni ukrajinski teritorij (i one ponekad smrtonosne provokacije koje provode ruske specijalne snage u posljednjih nekoliko mjeseci po cijeloj Ukrajini) su mirovne operacije. Ukrajinske protumjere radi suprotstavljanja ujedinjenju povijesnog “ruskog prostora” će biti označene onako kako ih je ruski parlament označio prije par dana: kao djelo nacista, razbojnika, ultranacionalista, antisemita, itd., itd.
Bit će zanimljivo vidjeti kako će pravoslavni vjernici u Ukrajini koji spadaju pod Moskovski patrijarhat, a njih je više od 9 milijuna, reagirati na pozive iz Rusije. Za sada je skoro nemoguće doći do objektivne informacije, jer su vijesti izrazito ili za jednu ili za drugu stranu. Ako budu slijedili primjer Srba iz Hrvatske odnosno Bosne i Hercegovine, onda će ruska vojska imati koga ‘zaštiti’, a posljedice bi mogle biti katastrofalne.
