Zadnji put kad je prelat visokoga ranga (kardinal Kasper) izrazio mišljenje da je polovica svih brakova ništavna, na njegovo se pridijevanje tako bezobzirne tvrdnje samom papi Franji moglo odmahnuti kao govorkanje, deflektirati tu tvrdnju kao da se odnosi na brak općenito, a ne specifično na kršćanski brak, ili ju barem minimalizirati kao da opisuje samo “mnoge” ili čak “polovicu” svih brakova. Ali nijedna od tih kvalifikacija ne može se primijeniti na kruti udar Papine zastrašujuće tvrdnje da je “velika većina naših sakramentalnih brakova nevaljana“.
Ako je prošli puta bilo loše, ovaj puta je jako loše.
Razmislite: brak je naravni ljudski odnos koji je Bog ustanovio kao normalni način da gotovo sve odrasle osobe žive većinu svojega života. Bog blagoslivlja brak i pomaže ljudima u braku da žive u skladu s tim predivnim životnim stanjem. Kad, k tome, krštene osobe stupe u taj najljudskiji od odnosa, Krist dodaje posebne sakramentalne milosti i pomaže oženjenim kršćanima da žive kao znakovi njegove vječne bračne sveze s Crkvom.
Ustvrditi, onda, da je “velika većina naših sakramentalnih brakova nevaljana” zapravo znači tvrditi da velika većina kršćana nije uspjela stupiti u najnaravnije od ljudskih stanja te su podbacili odjelotvoriti među sobom sakrament koji je Krist ustanovio upravo da im u tome pomogne. Kolaps ljudske naravi koji takva društvena katastrofa pretpostavlja, te masivna uzaludnost posvećujuće misije Crkve među vlastitim vjernicima koju bi takav debakl pokazao bila bi – pa, bila bi bračna verzija nuklearne zime. Ne mogu razumjeti kako itko tko zna bilo što i o jednom od toga mogao ozbiljno ustvrditi da je ljudska narav iznenada tako iskvarena i Kristovi sakramenti sada tako impotentni da su spriječili “veliku većinu” kršćana da uopće uđu u brak! Kako itko može odgovorno iznijeti tako mračnu i sumornu tvrdnju, a kamoli dokazati ju?
No, ponad zastrašujućeg razmjera tvrdnje o ništavnosti, tu je i obeshrabrujući učinak koji takvo stajalište može i bez sumnje hoće imati na parove u teškim bračnim situacijama. Na koncu, ako je “velika većina” kršćanskih brakova, kao što je Franjo naveo, već ništavna, onda bi se parovi koji se bore s teškim brakovima i koji traže okrjepu duhovnog i sakramentalnog ohrabrenja, mogli zateći kad im se pruži kamenje očaja – “vaš brak je najvjerojatnije nevaljan, stoga odustanite sada i svima uštedite puno vremena i muke”.
Ovo je samo tekst na blogu stoga, jednostavno se pozivajući na iste opširne kredencijale o katoličkom ženidbenom pravu na koje sam se pozvao prije dvije godine, dopustite mi samo reći da vjerujem kako je velika većina kršćanskih brakova valjana, da je stoga ženidbena sveza sklopljena između stranki u trenutku njihova vjenčanja i da je prema Kristovoj volji istovremeno među supružnicima nastala nerazrješiva sakramentalna sveza. Da budem jasan, također mislim da su mnogi brakovi (i da se to može dokazati) kanonski ništavni i da se postotak ništavnih brakova doista povećao tijekom posljednjih desetljeća, ali mogu odbaciti i doista odbacujem bilo čiju tvrdnju da je većina, a kamoli “velika većina” kršćanskih brakova nevaljana.
+ + +
Na koncu – i to poantu ističem uglavnom kako bih ju sačuvao za buduće rasprave – Papa, pri kraju tih napomena, komentirao je da su kohabitirajući i/ili civilno vjenčani katolici “u pravome braku [i imaju] milosti pravoga braka”. Kanonski (ako mi se može oprostiti spominjanje kanonskoga prava) takva tvrdnja je nekoherentna. Kakvo god dobro postojalo u životu kohabitirajućih i/ili civilno oženjenih katoličkih parova, to nije dobro braka i nije milost ženidbe, ali – i to je moja poanta – razlog tome je uvelike zahtjev Crkve za kanonskom formom za ženidbu. Bio bih sretan kad bi se obveza kanonske forme uklonila, ali ako i dok se to ne ostvari, kohabitacija i samo civilni brakovi nisu brakovi u Katoličkoj Crkvi.
Prijevod: H. J.
Izvor:In the Light of the Law
