Za sofisticirane Rimljane antičkog svijeta razapinjanja su bila obična stvar. Bila su rutinska poput pisanja kazne za prometni prekršaj. Primjerice, 71. godine pr. Kr., sedam tisuća robova pod vodstvom Spartaka pobunilo se. Nakon što su zarobljeni, svi su razapeti. Suetonije navodi da je linija razapetih bila duga 240 milja, od Napulja do granica Rima. Toliko su razapinjanja bila uobičajena da je brdo Kalvarija postalo rimski nadimak za hebrejsko ime tog mjesta, Golgota. Obično su razapeti ostavljani na križevima danima, dok im tijela nisu istrunula, a meso im nisu pojeli divlji psi, ostavljajući samo kosture. Latinski izraz za lubanju je calvus. Budući da su lubanje na Golgoti bile razbacane poput školjaka na morskoj obali, zašto brdo ne bi nazvali Mjestom Lubanja?
Iako uobičajena, razapinjanja nisu bila povjerena običnim vojnicima. Bile su potrebne rafinirane vještine za taj jezivi posao. Za to je postojala elitna jedinica rimske legije – Quaternion. Kao što ime sugerira, sastojala se od četiri vojnika. Jedan je vezivao razapetog, drugi ga pribijao čavlima, treći ga podizao na gredu, dok je četvrti bio najvažniji. Zvao se Exactor Mortuis, neka vrsta nadzornika, koji je ne samo potvrđivao smrt, već i pažljivo nadgledao svaku fazu mučenja i egzekucije. Njegova ključna zadaća bila je osigurati maksimalnu agoniju uz pažljivo odgađanje smrti.
Među cijelim postupkom razapinjanja, bičevanje je zahtijevalo najviše vještine. Posebna brutalnost bila je potrebna od krvnika, koji je koristio bič s preciznošću kojom umjetnik koristi kist na platnu. Svaki bič imao je tri kožna remena dužine četiri stope, na čijem kraju je bio pričvršćen oštar zub odrasle koze. Izazov je bio udariti bičem dovoljno duboko u meso, lagano zakrenuti, a zatim iščupati što više mesa. I prednji i stražnji dio razapetog bili su isjeckani. Uz Exactor Mortuis koji je nadgledao s pažnjom kirurga prema svom pacijentu, vojnici su bili pod promatranjem zbog bilo kakve popustljivosti ili pretjerane sadističnosti. Bičevanja su morala biti izvedena “točno kako treba”, perverzni naklon grčkom idealu “u sredini je vrlina”. Toliko je strašan bio ovaj dio rimske učinkovitosti da ga je spomenuo i crkveni povjesničar Euzebije u četvrtom stoljeću:
Promatrači su ostali zapanjeni kada su vidjeli razapete izbičevane do najdubljih vena i arterija, tako da su unutrašnji dijelovi tijela, njihova crijeva i udovi, bili izloženi pogledu.
Ali na ovaj Veliki petak, razapinjanje je bilo drugačije. Krist nije umirao zbog počinjenog grijeha, već zbog grešnika. Njegovo prolijevanje krvi nije bilo čin pravde; bilo je to djelo otkupljenja. To nije bio grčeviti očajnički krik, već pravi blagdan zadivljujuće ljubavi. Umirao je iz ljubavi prema grešnicima, iako ga mnogi od njih nikada neće voljeti – ili barem ne toliko.
Ovdje smo suočeni licem u lice s Razapetim Spasiteljem, ali jednako tako i sa samima sobom. Iako vidimo što su naši grijesi uzrokovali, suočeni smo s neobjašnjivom činjenicom da ustrajemo u griješenju. Promatramo kako Krist na svom izmrcvarenom tijelu nosi svaku pojedinu ranu naše prkosti, a ipak, nepojmljivo, mi nastavljamo s prkosom. Očarani smo trnovom krunom koja čvrsto stoji na njegovoj glavi, vezana grubim trnjem koje poput prstiju duboko prodire u njegovu lubanju. Ta ironična kruna proglašava njegovu veličinu, a istodobno nam uručuje presudu krivnje.
Krivnja za svaki trenutak naše neodlučnosti da ga branimo kad ga svijet ismijava. Za one bezbrojne trenutke kada se nauk njegove Crkve obezvrjeđuje, a mi ostajemo na sigurnoj udaljenosti da ne bismo bili smatrani neprihvatljivima od strane “kulturnih preziratelja”. Pa ipak, čak i pred ovim gorkim prizorom Boga “kao crva, a ne čovjeka”, ustrajemo u svom oklijevanju.
Još važnije od ovih oštrih optužbi jest činjenica da smo suočeni s Kristovom ljubavlju prema nama. Ovaj božanski spektakl ljubavi uzdrmava nas još više od cijene naših grijeha. Dva od tri puta kad Krist plače, to je zbog slomljenog srca. Samo dan prije Posljednje večere, naš Gospodin stoji na uzvišenju gledajući voljeni Jeruzalem i uzvikuje:
“Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste! ” (Lk 13,34).
Jeruzalem smo ti i ja. Mi smo oni koje je želio “okupiti”. Mi smo oni koji “nismo htjeli”. Zatim, Getsemani: “A kad je bio u smrtnoj muci, usrdnije se molio. I bijaše znoj njegov kao kaplje krvi koje su padale na zemlju.” (Lk 22,43). Čezne da mu priđemo, tražeći i najmanji znak ljubavi kako bi nas mogao obasuti bogatstvima nebeskih radosti. Dobri razbojnik samo je zamolio našeg Gospodina da ga se sjeti u svom kraljevstvu, a za tu skromnu molbu Spasitelj mu izlijeva milosti izvan svake mašte. Isti dar čeka i nas. Zašto oklijevamo?
Sada je 15:00. Naš je Spasitelj izdahnuo posljednji put. Sada, s razbojnikom koji ga prati poput odanog pratioca, silazi u Pakao. Ne u Sotonino kraljevstvo, već u Limb otaca, mjesto gdje su oni koji su bili vjerni Kristu, a da to nisu znali, čekali. Svi, od Adama do svetog Josipa, njegove bake svete Ane i njegova preteče, svetog Ivana Krstitelja. Nakon što razbije drevna zahrđala vrata, vodi ih sve u pobjedničkom maršu. Poput zatvorenika koji bježe iz svojih ćelija, zasigurno su bili tako ushićeni radošću da su posrtali poput pijanaca. Doista, jedan od crkvenih otaca primijetio je da, kad je Krist proglasio pobjedu, “Adam je zaplesao”. I cijeli je Pakao zadrhtao.
Napustimo ovo poslijepodne Velikog petka obilježeni Spasiteljevom krvlju.
Bez straha pokazujmo svijetu svoju strast prema vjeri, koja jedina, kako piše sveta Katarina Sijenska, polaže pravo na “ključeve krvi”.
Bez straha recimo ljudima da pripadamo Kristu i njegovoj svetoj zaručnici, Crkvi, čak i kad neki njezini vlastiti članovi savjesno rade na tome da otupje njezine sjajne oznake.
Bez straha poslušajmo ono što jedino njemu ugađa, čak i kad nas okružujuća kultura propovijeda evanđelje Svemogućeg Čovjeka.
Bez straha ostanimo vjerni njegovoj prolivenoj krvi, čak i kad većina ljudi slavi udobnosti ispunjenog sebe.
Bez straha budimo drugačiji, iako se mnogi trude uklopiti.
Bez straha priznajmo da znak te prolivene krvi zahtijeva da se mijenjamo, čak i kad svijet inzistira da se Krist promijeni.
Bez straha prihvatimo da će ta promjena zahtijevati i našu krv.
Veliki petak početak je novog početka. Vrijeme je da to svijet sazna. I hoće. Sve što trebaju učiniti jest pogledati u nas.
