Ove godine će Sveta Stolice, po prvi put, izložiti paviljon na Venecijanskom Bienalu, što je za nju jedan iskorak u modernu umjetnost, a nisam siguran da joj to baš pristaje. Svima je poznat utjecaj koji je Crkva imala u svijetu umjetnosti kroz povijest, ali srednjovjekovni, a još više barokni period je jedna stvar, a današnja Moderna je nešto sasvim drugo, a tu Crkva se ne snalazi, a možda ne bi ni trebala. Današnja moderna umjetnost jednostavno govori više o samom umjetniku i njegovom pogledu na svijet, a teško da se to može uskladiti s crkvenim shvaćanjem svete liturgije, što je u povijesti bio cilj crkveno sponzorirane umjetnosti.
Kako god bilo, Vatikan je po svemu sudeći potrošio 750,000 eura na ovu izložbu što se pomalo kosi s Papinim govorom o siromašnoj Crkvi, iako je vjerojatno sve organizirano prije njegovog izbora, i to od strane kardinala Gianfranco Ravasia, predsjednika Papinskog vijeća za kulturu. On je čak izjavio da je vrijeme da Crkva ponovno preuzme svoju ulogu jedenog od glavnih pokrovitelja moderne umjetnosti. Ovdje već postajem pomalo skeptičan, jer nije baš da se Crkva može pohvaliti s umjetničkim radovima koja je naručivala u zadnjih, recimo, pedesetak godina. Zato postajem nervozan kad Ravasi govori da će Crkva angažirati najbolje svjetske arhitekta za gradnju novih crkvi, i da će ih napuniti liturgijskim predmetima i umjetninama modernih umjetnika. Bojim se da je moderna umjetnost prepuna taštine, da ne kažem gluposti, koja može kompromitirati umjetničku baštinu koju je Crkva njegovala kroz stoljeća, pogotovo u liturgijskom slavlju.
