Nikada nisam posebno obraćao pažnju na dobitnika Nobelove nagrade, naročito one za ‘mir’ koja je proteklih godina postala lakrdija, a slično tako je i s nagradom za ekonomiju. Za druge discipline ne znam. Ipak sam ove godine mislio da će papa Franjo osvojiti nagradu za mir iz, pa znamo svi iz kojih razloga, ali eto izgleda da je mržnja prema Katoličkoj Crkvi u ovoj instituciji čak i veća nego se prvotno mislilo.
Ovogodišnja Nobelova nagrada za mir je proglašena, ali opet ne ide u ruke katoličkom papi. Ove godine čak ni papa Franjo nije bio dovoljno miroljubiv, iako je bilo značajnih glasina o tome kako bi upravo on mogao biti prvi papa kojemu je dodijeljena ova nagrada. Čini se da je Katolička Crkva, a pogotovo papinstvo, kamen spoticanja u nekim krugovima. U ovom krugu važnu ulogu odigralo je masonstvo utemeljitelja Nobelove nagrade, a isto vrijedi i za povjerenstvo njegove zaklade.
Iz godine u godinu nadobudni katolici podnosili su uzaludne zahtjeve odboru za nagrade ne bi li Nobelova nagrada za mir barem jednom pripala papi Ivanu Pavlu II. Činilo se da u usporedbi s drugim dobitnicima, nije postajao prikladniji kandidat od čelnika Katoličke Crkve. Ne bi trebali uzeti u obzir temeljne ideološke predrasude, ali one opisuju povijest Nobelove nagrade za mir još od prve dodijeljene nagrade 1901.-e i odborovo ignoriranje mirovnih napora pape Benedikta XV. koji je jasno zagovarao inicijativu za mir tijekom Prvog svjetskog rata.
U 2001. se ipak otkrilo što se događa iza kulisa. U to vrijeme Gunnar Stålsett, član Odbora za nagrade i bivši luteranski biskup Osla, opravdao je svoje odbijanje Ivana Pavla II. rekavši da se nikakva Nobelova nagrada neće dodijeliti jednom poglavaru Katoličke crkve sve dok se ne promijeni njihovo učenje o seksualnost. Dakle, postojao je formalni veto na dodjelu Nobelove nagrade Ivanu Pavlu II., ali ne samo njemu, nego u principu bilo kojem Papi, jer su Katolička crkva i njeno učenja neprihvaćeni.
