Vjernici nemaju apsolutno pravo na odrješenje, već moraju zadovoljiti ono što sam sakrament ispovijedi zahtijeva za oproštenje grijeha.
Govoreći 10. studenog, rektorima i bogoslovima iz Latinske Amerike, papa Franjo je potaknuo buduće klerike da vrše službu milosrđa u ispovjedaonici. No ostavivši po strani svoj pripremljeni govor, iznio je bez priprave primjedbe o sakramentu ispovijedi koje su bile problematične i zaslužuju komentar.
Nakon uobičajenog napada na “rigidnost” kao kamuflažu za „pravu iskvarenost”, Franjo je raspravljao o slučaju svećenika koji odgađaju odrješenje u sakramentu ispovijedi. Bez veće specifičnosti onoga što je imao na umu, papa Franjo je rekao da je patnja susresti se s „ljudima koji dolaze plakati jer su otišli na ispovijed i… rekli sve. Ako idu na ispovijed jer su učinili jednu, dvije, deset tisuća krivih stvari… zahvaljuješ Bogu i opraštaš im!”.
A „ako se osoba stidi” ne smije se biti grub prema njoj, kaže papa i nastavlja: „svećenici često kažu… ja ne mogu dati odrješenje za smrtni grijeh, moram tražiti dopuštenje od biskupa… To se događa, molim! Naši vjernici ne mogu biti u rukama delikvenata! A svećenik koji se tako ponaša je delikvent, u svakoj riječi. Sviđalo se to vama ili ne”.
Papa je upotrijebio talijansku riječ deliquenti koja može značiti mnogo toga, ali nijedno značenje nije lijepo: „delinkventi”, „nasilnici” ili “kriminalci”. Ovo dolazi od pape koji je u istom obraćanju budućim svećenicima savjetovao da budu bliski sa svojim biskupom poput oca i završio svojim uobičajenim upozorenjima protiv “ogovaranja“.
Da sam svećenik, oklijevao bih biti iskren prema “ocu“ koji misli da sam delikvent. A budući da Papa otvoreno kaže „ako nemate hrabrosti reći biskupu stvari u lice… nemojte reći nekom drugom“, bit ću iskren: nakon skoro deset godina ovog pontifikata, papinski naputak postaje sve razorniji za Crkvu.
O čemu papa Franjo govori? Nije sasvim jasno. Ima li problem sa svećenicima koji odgađaju odrješenje? Pretpostavljajući da je to slučaj, postoje dvije situacije u kojima svećenici odgađaju odrješenje: kada se ispovjednik susreće s određenom vrstom grijeha kao što je pomaganje u pobačaju ili prosuđuje da pokornik ne ispunjava potrebne uvjete za odrješenje.
U Zakoniku kanonskog prava (od kanona br. 1370 do br. 1399) objašnjeno je zbog kojih grijeha dolazi do izopćenje, uključujući četiri čije je odrješenje dopušteno jedino uz dopuštenje Svete Stolice (tj. pape). Grijehe koji povlače izopćenje vjerojatno neće počiniti prosječni pokajnik. Oni uključuju djela koja sadrže određenu moralnu zlobu: oskvrnjivanje Euharistije, pokušaj odrješenja suučesnika u grijesima protiv šeste zapovijedi, kršenje ispovjedne tajne ili fizički napad na papu.
Za počinjenje drugog i trećeg grijeha potrebno je biti svećenik, a druga dva navedena grijeha su teško svetogrđe. Određeni drugi grijesi mogu dovesti do ekskomunikacije koju izriče mjesni biskup, ali osim za pobačaj, to isto tako nije uobičajeno. U slučaju pobačaja, s obzirom na njegovu nesretnu učestalost, mnogi su biskupi dodijelili stalne ovlasti svećenicima da ukinu izopćenje i oproste grijeh. Crkva želi žene nakon pobačaja vratiti Bogu, ali isto tako naglasiti težinu čina koji je Drugi vatikanski sabor nazvao „neopisivim zločinom” (usp. Gaudium et spes, br. 51).
Crkva zadržava odrješenje određenih grijeha ne zato da bi bila “retrogradna” ili “osuđujuća“, već kako bi naglasila težinu tih djela, bilo da su rijetka ili učestala. Korištenje ispovjedaonice za dobivanje odrješenja od pobačaja predstavlja ozbiljnu stvar, napose ako pokajnik ne prepoznaje težinu grijeha kao takvog.
Što se tiče ispovjednika koji prosuđuje ima li pokornik potrebna raspoloženja za odrješenje, nije riječ čak ni o kanonskom pravu, nego o osnovnoj sakramentalnoj teologiji. Za valjano obavljanje sakramenta ispovijedi moraju biti ispunjeni određeni uvjeti. Pokajnik koji namjerno prešućuje smrtni grijeh u ispovijedi, kojemu nedostaje kajanja ili koji ne pokazuje čvrstu namjeru da se popravi uklanjanjem iz bliskih prilika za grijeh- ne može dobiti oprost. To nije zato što svećenik ili papa tako kaže, već zato što osobi nedostaje nužan element da dobije oprost.
Može se zamisliti slučaj u kojem papa ima na umu slučaj osobe koja priznaje, na primjer, da živi u drugom braku nakon razvoda, čime krši Isusov nauk o preljubu, ali koja neće odustati od spolnih čina u tom nevaljanom drugom braku. Takvom pokorniku ne može se dati oprost ne zato što je ispovjednik “rigidan“, nego zato što pokornik živi u objektivnom stanju smrtnog grijeha kojeg se ne želi odreći. Čak ni Bog ne može oprostiti grešniku koji se ne želi odreći grijeha.
Raspoloženja potrebna za valjano odrješenje proizlaze iz same naravi sakramenta jer istinsko žaljenje zbog grijeha znači odbijanje da se dođe u situacije koje olakšavaju počinjenje tog grijeha. Ako pojedinac ne želi izbjeći grešne situacije, onda zapravo želi griješiti.
Dakle, što papa Franjo ima na umu? Je li ovo skriveno pozivanje na određena tumačenja Amoris laetitia, posebno br. 243? Nejasno je jer su papine primjedbe bile neuobičajene. Ali u pitanjima od takve važnosti, i vjernici i svećenici imaju pravo očekivati više jasnoće od neuobičajenih komentara.
Ako on implicira da bi svećenik trebao pristati na prosudbu pokornika o tome je li nešto što čini grijeh ili nije, onda je to krivo poimanje savjesti. Savjest se mora poštovati, ali savjest može biti u zabludi. Posao ispovjednika je ispraviti pogrešne savjesti, a ne ostaviti ih u zabludi.
Vjernici nemaju apsolutno pravo na odrješenje, nego oni moraju zadovoljiti uvjete koje sakrament ispovijedi zahtijeva za oproštenje grijeha. To je ono što je Crkva uvijek mislila kada je govorila o ulozi svećenika u ispovjedaonici kao “suca”. Ispovjednik mora utvrditi – točnije mora “prosuditi“ – da li se vjernik doista kaje.
Sam Krist je svećenicima dao tu odgovornost. Ne smijemo zaboraviti Sveto pismo (usp. Mt 16,19), gdje Isus izričito kaže Petru da ima odgovornost svezati i razriješiti. Druga dva teksta tradicionalno povezana s ustanovom sakramenta pokore (usp. Mt 18,18 i Iv 20,23) također se izričito pozivaju na sudsku zadaću „opraštanja ili zadržavanja“ grijeha na temelju spremnosti grešnika kako je odredio ispovjednik.
Ispovjednik mora biti diskretan kada ne može odmah odriješiti pokornika. Ako je pokajnik u ispovjedaonici pokazao dobru volju, onda se ne smije ugasiti tinjajući fitilj (usp. Iz 42,3). Ali ispovjednik također mora biti iskren, ne ostavljajući pokornika u grijehu, već mu pomažući da ga dovede do istinskog i potrebnog obraćenja. Zato je Bernard Häring – nikakav “rigidni“ moralist – savjetovao klerike da „odgađanju“ odrješenja dok rade na tome da dovedu pokajnika do ispravnog pokajanja.
To je prava pastoralna pratnja, a svećenici koji to rade zaslužuju da ih se ne vrijeđa.
Ova je priča dobila malo prostora u medijima osim što ih je citirala novinska agencija Svete Stolice. Stoga je opravdano pitati se: što papa misli i može li se to uskladiti sa sakramentalnom teologijom i kanonskim pravom?
