Uz kakofoniju problema koji nas okružuju, teško je čuti prekrasnu simfoniju koju Duh Sveti izvodi u Crkvi.
U protekle četiri godine u Katoličku Crkvu ušlo je šest anglikanskih biskupa. Time se nastavlja trend koji je bio osobito jak za vrijeme pontifikata Benedikta XVI., kada je od 2007. do 2012. trinaest anglikanskih biskupa ušlo u Crkvu. Najnoviji obraćenik, Richard Pain, nekoć anglikanski biskup Monmoutha, primljen je u Crkvu prije samo nekoliko tjedana.
Naravno, ovo je prekrasna vijest, ali ako pogledate društvene medije, vidjet ćete mnoštvo komentara katolika koji se pitaju zašto su se ti ljudi obratili. Njihova implikacija je jasna: ne isplati se prijeći na katoličanstvo zbog trenutnog stanja Crkve.
Dobro se sjećam uzbuđenja u katoličkim krugovima koje je pratilo valove obraćenika 90-ih. Činilo se da svake godine postoji novi obraćenik visokog profila – obično protestantski pastor – koji prepliva Tiber. Danas, međutim, takva obraćenja izazivaju malo entuzijazma, a možda izazivaju i sumnju. Zašto je tome tako?
Nažalost, skandali i doktrinarna konfuzija postali su u ovom stoljeću dio našeg svagdašnjeg kruha u Crkvi i doveli su mnoge katolike do toga da vide samo ljudske elemente Crkve i zanemaruju božanske. Uz kakofoniju problema koji nas okružuju, teško je čuti prekrasnu simfoniju koju Duh Sveti izvodi u Crkvi.
Poput našeg Gospodina, Crkva je i ljudska i božanska. Ali u tom pogledu postoji velika razlika između Krista i Crkve. Ljudska narav našeg Gospodina bila je savršena i bezgrešna. Dok se suočavao s iskušenjima, nikada im nije podlegao. Crkva se, međutim, sastoji od ljudi koji su grešni i pokvareni. Dok je Kristova ljudska narav savršeno odražavala njegovu božansku narav, ljudska strana Crkve često kvari i onemogućava nam da vidimo njezine božanske aspekte.
Dva čimbenika pokazuje prikrivanje božanskih elemenata u današnjoj Crkvi. Prvo, Crkva očito prolazi kroz jednu od najgorih kriza u svojoj povijesti. Glupo je raspravljati je li danas najgora kriza ili druga najgora ili treća najgora ili što već; ono što je neupitno je da je ovo doba u kojem su milijuni duša napustili Crkvu, ovo je jedno od najgorih vremena u katoličkoj povijesti. Ljudski nedostaci katolika, bilo klerika ili vjernika, vidljivi su tijekom ove teške krize.
Drugi faktor koji veliča pale ljudske elemente Crkve su društveni mediji. Znam da je većina ljudi umorna od pritužbi na društvene medije, ali stvarnost je da oni po svojoj prirodi pojačavaju loše vijesti, a umanjuju dobre. Svatko tko ima čak i nekoliko pratitelja na Twitteru zna da “negativni” komentari obično generiraju mnogo više prometa od onih “pozitivnih”. Skandal je popularniji od dobrih vijesti. Uostalom, postoji razlog zašto skrolanje po društvenim mrežama zovemo „doomscrolling“ – traganje za lošim vijestima..
Dakle, kada užasnu krizu kombinirate sa sveprisutnim alatima za povećanje buke te krize, imate recept kako vidjeti samo ljudske propuste Crkve i izostaviti njezine božanske elemente.
Božanski elementi su još uvijek tu, ali kao što vidimo u “tihom, tihom glasu” Gospodina koji je Ilija čuo, Bog ne izvikuje svoja dobra djela. Moramo šutjeti da bismo ih čuli. Koja su neka od ovih djela?
Prvo, obraćenje ovih anglikanskih biskupa, često pod utjecajem Ordinarijata za anglikanske katolike, očito je Božje djelo. Dok mnogi katolički vođe nastoje oponašati Anglikansku Crkvu u njezinu nekritičkom prihvaćanju modernosti, ovi su ljudi bili dovedeni do toga da u Katoličkoj Crkvi vide stijenu na kojoj mogu temeljiti svoju vjeru.
Još jedno značajno dobro djelo – i ono koje je bilo nešto glasnija pozitivna vijest od većine negativnih – bilo je otkriće neraspadnutog tijela s. Wilhelmine Lancaster, afroameričke časne sestre koja je preminula prije nekoliko godina. Tisuće katolika pohrlilo je u njezin samostan da bi štovali buduću sveticu – prekrasnu svjedokinju da Bog još uvijek čini čuda i još uvijek podiže svece.
Dobra djela nalazimo i u djelovanju nekih biskupa. Kada biskup Joseph Strickland ili biskup Athanasius Schneider jasno govore protiv zbunjenosti koja dolazi s najviših razina Crkve, to je božansko djelo koje pokazuje da se naše vođe bore protiv palih ljudskih elemenata Crkve.
Možda su najvažnija dobra djela ona koja nikad ne dospiju u vijesti. Postoje mnogi nevidljivi mladi ljude koji su prihvatili tradicionalnije oblike katolicizma i žive ga u svojim životima tako što se žene i katolički odgajaju djecu. A neki od njih su odabrali svećeništvo ili redovništvo. Također, među njima ima muškaraca koji se bore s ovisnošću o pornografiji, ali pronalaze način, kroz Božju milost, da je nadvladaju. Ima i onih koji se bore s istospolnom privlačnošću, ali prinose svoje protuprirodne sklonosti Gospodinu i žive čednim životom. Među njima su majke koje ostaju kod kuće i tiho žrtvuju svoje živote da bi odgojile svoju djecu na putu Gospodnjem. Među njima su brojni svećenici koji su vjerni svome pozivu i svakodnevno donose sakramente vjernicima. Među njima su bake i djedovi koji se svaki dan mole za svoje unuke koji su otpali od katoličke vjere.
Svaki brak, svako krštenje, svako zavjetovanje, svako obraćenje, svaki čin žrtve Božji je čin u svijetu, božanski element Crkve koji se živi da bismo ga mogli čuti ako imamo uši slušati.
Naš Gospodin nam govori da se Kraljevstvo nebesko (tj. Crkva) može usporediti s njivom koja ima i dobro sjeme i kukolj (usp. Mt 13, 24 – 30) – s božanskim i ljudskim elementima. Korov očito sada buja i većina vijesti usmjerena je na njega. Moramo biti svjesni tog korova kako bismo znali kada guši život dobrog sjemena. Ipak, u Crkvi još uvijek raste mnogo dobrog ploda, čak i danas.
Kad čujemo dobru vijest u Crkvi, trebali bismo se radovati – to ne znači da umanjujemo ili ignoriramo loše vijesti. To ne znači da se ne možemo ljutiti na ono što neki crkveni velikodostojnici rade da bi uprljali našu lijepu Majku Crkvu. To samo znači da prepoznajemo dobro sjeme i želimo da ono raste, dok se cijelo vrijeme borimo protiv rasta korova koji nas okružuje.
