… bez mene ne možete učiniti ništa…
Zato su jako važne upute koje su dobili učenici pred Isusovo uzašašće u Nebo – da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju Obećanje Očevo (Dj 1, 4) …
Današnje prvo čitanje govori upravo o tome da su oni poslušni tim Isusovim riječima, te da je njihova poslušnost u aktivnom čekanju: svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi (Dj 1, 14a) .
Gornja soba u koju su se uspeli mjesto je Posljednje večere (Euharistije), a tako i obećano mjesto ponovnog susreta i svih budućih susreta…
Učenici će ondje primiti snagu odozgor, Duha Svetoga, za poslanje u svijetu. Funkcija te gornje sobe neće nikad prestati, jer ondje se na svakome od nas uvijek iznova ostvaruju riječi Isusove molitve Ocu: … da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista, a u tome je život vječni (vidi Iv 17, 3).
Drugo čitanje je iz 1 Pt 4,13-16: BEZ PATNJE LJUBAV MOŽE POSTATI SEBIČNI INTERES
Bog zato dopušta trpljenje da bismo pročistili ljubav, da bismo porasli u vjeri i spoznaji. Tada to postaje susret s Kristom, otkriće otajstva njegove spasonosne žrtve, čak i u našoj boli koju prolazimo: a to otkriće nam onda donosi onu nutarnju radost koju nam nitko ne može oduzeti.
Sv. Petar (u 1 Pt 4, 13-15) zato ističe bitnu razliku između trpljenja zbog grijeha i grešnog života s jedne strane, i trpljenja zbog Krista i vjernosti Kristu s druge strane. Prvo vodi u propast, u nesreću…, a ono zbog Krista nosi u sebi snagu radosne sigurnosti i osigurane pobjede u konačnici.
Ako trpiš zbog Krista, zbog pobožna i čestita života, ne stidi se, nego naprotiv slavi Boga zbog toga, potiče nas apostol (vidi 1 Pt 4, 16).
Jedan poznati njemački novinar 1927. došao je u malo mjesto u Bavarskoj gdje je živjela sa svojim roditeljima Terzija Neumann kako bi „dokazao“ da je ona zapravo varalica.
Međutim, nakon nekog vremena, suočen s fenomenom Isusovih rana na njenom tijelu, te razgovarajući s njom kroz više dana, taj novinar koji je inače bio kalvinist, doživio je onaj „klik“ unutar sebe tako snažno da se obratio na katoličanstvo. Kasnije je za tu spoznatu istinu završio u nacističkom logoru gdje je ubijen.
Ono što je dakle vidio na toj svetoj ženi njemu je bio snažan znak Krista i njegove Crkve, znak koji potiče da i sam bude znak do kraja, kao zajedničar Kristovih patnji (vidi 1 Pt 4, 13)…
Isus na početku svoje Velikosvećeničke molitve (u Iv 17, 1-11a) upućuje riječi svom Ocu: „Oče, došao je čas…“, a taj čas tiče se proslave koja će se uskoro dogoditi. Kad je Isus učinio svoje prvo čudo u Kani galilejskoj pretvorivši vodu u vino, onda je rekao svojoj majki: „… još nije došao moj čas“. Kad je molio u Getsemanskom vrtu pred svoju muku rekao je: „Oče ako je moguće izbavi me iz ovog časa“, i tad se molio krvavim znojem.
Najbolje vino koje se čekalo, i na čiji čas proslave upućuje Isusova molitva Ocu, je dakle Isusova krv koja će se proliti za naše spasenje. Najbolje vino (njegova krv) čuvalo se tako za sam kraj, i ono će imati tu snagu da spasi čovječanstvo od najveće sramote (od ljage grijeha) u kojoj se nalazilo…
Taj čas, na koji se toliko žarko čekalo, je dakle došao, i Isus, koji zna da je to pred njim, moli Oca za njegovu potpunu proslavu…
A ta proslava, postat će kasnije jasno, dogodit će se u onome što nitko ne bi mogao povezati s riječju proslava, a to je njegova muka i smrt na križu.
Isus u toj molitvi moli i za svoje učenike, da ih snaga njegove proslave čuva u svijetu, da i sami budu prožeti tim otajstvom, toliko da i sami budu spremni podnijeti pogrde zbog imena Kristova (vidi 1 Pt 4, 14).
Slušao sam sa strane razgovor djece. Dječak je nosio križ o vratu. „Ti nosiš to o vratu“, jedna će mu djevojčica, pokazujući prstom prema njegovu križu. „Moja mama kaže da to nije više moderno.“
„Ako ne znaš, ovo je križ, a ne ′to′! I da znaš, moja mama kaže da križ nema veze s modom nego s vjerom. Ja ga nosim jer vjerujem u njega“, odgovorio je odlučno dječak stišćući svoj križ.
Vidljivi znak vjere uvijek izaziva, a njezino autentično svjedočenje iritira određene skupine. ISUS SE PROSLAVLJA U ONIMA KOJI SU NJEGOV ZNAK U TAKVOM SVIJETU.
Petar Galić, OP
