Kad meni postane jasno što tražim, tada će uslijediti pronalazak i boravište, ali i autentično svjedočanstvo – Našli smo Mesiju. Našao sam Isusa Krista… Tada ćeš moći i ti dovesti svoga brata, svoju sestru k njemu….
Što je sve potrebno za uspostaviti normalne odnose s drugom osobom? Što je sve potrebno da bismo upoznali drugu osobu? Što je sve potrebno da bismo mogli reći kako mi ja ta i ta osoba najbolji prijatelj?
Jedna mudra narodna poslovica kaže – Da bi mogao donijeti sud o nekoj osobi moraš s njom najprije pojesti vreću soli. Za pojesti „vreću soli“ s nekim zahtijeva puno vremena posvećenog toj osobi.
Danas se ljude tako lako osuđuje, prosuđuje na daljinu, ocjenjuje prema vanjskom dojmu, prema izgledu i kupovnoj moći… A najčešće se niti jedna juha nije posolila i pojela s tom i tom osobom. To bi se zvao površan život, površan odnos i iz toga onda nikakvi ljudski odnosi…
A kad bismo pak ovo primijenili po sličnom principu na naš odnos s Bogom, na naš vjerski život, došli bismo do toga koliko je plitkoće u vjeri među tolikim postotkom vjernika. Razlog je naravno pokušaj da se bude vjernik na daljinu, bez sudjelovanja, bez osobnog angažmana, bez susreta. A to ne ide! Tu nema rasta, ni radosti upoznavanja…
Prisan odnos s Isusom, moguć je samo ako uspostavimo osoban odnos s njime… Sv. Jeronim lijepo je rekao – Tko ne poznaje Evanđelje, ne poznaje Krista. Razgovarati s osobom, dopustiti drugom da mi progovori, da njegov glas odjekne u meni kroz pažljivo slušanje…, to je put korištenja soli upoznavanja i rasta u bliskosti.
Bez mog osobnog angažmana vjera na koju se pozivam može mi postati samo otrcana fraza, prazna parola… Tko bi povjerovao nekome tko kaže — Ja vjerujem…, a nema ga ondje gdje je osoba u koju vjeruje…
Ostati u istom mjestu, samo pasivno promatrati (a neki godinama tako), bez želje približiti se, iako su toliko puta čuli „Evo Jaganjca Božjeg…“, govori o nekoj čudnoj vjeri koju neki prakticiraju.
To podsjeća na onu priču kako bi Mate svaki put zaspao pod misom za vrijeme dok bi njegov župnik propovijedao. Župniku sve to konačno dodijalo pa mu prigovorio – Ali Mate, gledam te, ti svaki put kad je propovijedam spavaš!
Ne brinite se velečasni – odgovorio mu je Mate – to je zato što imam neizmjerno povjerenje u vas.
PRAVI UČITELJI UPUĆUJU NA UČITELJA…
Danas je na zapadu sve prisutniji guruizam u kojem neki bradoliki, dugokosi, mesijanski odjeveni likovi oko sebe okupljaju duhovno dezorijentirane zapadnjake i predstavljaju im sebe kao centar svemira… Oni ne upućuju na Isusa, kao što je to učinio Ivan Krstitelj.
Da ne bismo upali u takve zablude treba nam ozbiljno uzeti riječi – Evo Jaganjca Božjega! Mi te iste riječi čujemo na svakoj svetoj misi, ali čujemo li ih kao poticaj da nakon toga krenemo za Isusom, da mu se približimo?
Dvojica učenika Ivana Krstitelja čuli su što je on rekao o Isusu, kojega oni do tad nisu poznavali, i njihov hod za njim je započeo. Vjera koja ne korača za Isusom je mrtva i zabludjela.
Mi ne smijemo biti zadovoljni svojim hodom vjere, svojim duhovnim stanjem, sve dok ne budemo ondje gdje Isus stanuje, sve dok mjesto njegova boravka ne osjetimo i svojim boravištem… Tek tada bit ćemo autentični svjedoci Isusa Krista.
NAŠ ZADATAK JE DOĆI DO ONOG MJESTA GDJE ISUS STANUJE…
Naš zadatak je doći do onog mjesta gdje Isus stanuje i to mora biti naše polazište u svemu… Tada će naš život vjere, i međuljudskih odnosa, biti bez zablude…
U mjestu Isusova prebivališta duša se smiruje, čovjekova često raspršena nutrina sabire se, postaje sposobna osluškivati, čuti i vidjeti. Ondje je odgovor na naša traženja, ali i poruka koju možemo prenijeti drugima…
Kad je Andrija došao svome bratu reći – Našli smo Mesiju., zvučao mu je tako uvjerljivo da je on dopustio da i njega samoga dovede k njemu.
Etape rasta do svjedočanstva: Od nesvjesnosti do svjesnosti… Od udaljenosti do blizine… Od odsutnosti prema prisutnosti…
Od promatranja sa strane do sudjelovanja u tome… Od gledanja do hoda… Od hoda za njim do susreta s njim… Od hoda s njim do upoznavanja i zajedničkog prebivanja… Od zajedničkog prebivanja do autentičnog svjedočanstva…
PRAVI ŽIVOTNI UČITELJI…
Pravi životni učitelji su oni koji nas znaju uputiti na pravo mjesto, na pravu adresu, odnosno na pravu osobu (dakle oni koji ne rade kult ličnosti od sebe). To je bio Ivan Krstitelj kad je svoje dotadašnje učenike uputio na Isusa, a nakon što su proboravili s Isusom i oni sami nastavljaju ulogu onih koji upućuju druge na njega.
Recept je tako jednostavan: Moj hod za njim, a to je znak da sam čuo riječ Božju i da sam joj poslušan. Isusovo pitanje: “Što tražiš?”, zahtijeva od mene još veću bliskost s njime. Moje pitanje: “Učitelju, gdje stanuješ?”, pokazuje koliko ja to zaista želim.
Isusov poziv: “Dođi i vidi.”, njegova je nagrada do kraja otvorenu ljudskom srcu. Da bismo od učenika postali učitelji… Trebamo doći na to mjesto njegova prebivanja, njegova stanovanja, proboraviti s njim ondje, da bi nam stvari postale jasne… Ondje od učenika postajemo učitelji!
Kad meni postane jasno što tražim, tada će uslijediti pronalazak i boravište, ali i autentično svjedočanstvo – Našli smo Mesiju. Našao sam Isusa Krista… Tada ćeš moći i ti dovesti svoga brata, svoju sestru k njemu….
Tek nakon toga moguće je drugo ime, odnosno ono ime koje daje samo Isus, kojim počinje drugi život.
U upoznavanju Isusa je otkriće vlastitog identiteta i poziva… Svi smo mi na krštenju dobili ime, međutim snagu tog imena koje smo primili moramo upoznati kao novi identitet u Kristu…
Mi možemo živjeti slobodu djece Božje tek kad nam novi identitet u Kristu bude iskustvo susreta s njime… Tek tada grijeh neće vladati u nama. Tada nam postaju jasne riječi svetoga Pavla — Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? (1 Kor 6, 15a)
Presudno je dakle za nas da od trenutka kad čujemo – Evo Jaganjca Božjega, to osjetimo kao poziv upućen meni osobno da krenem za njim. Taj hod mora ići do potpune svijesti o tome što tražim.
Ne smijemo se zadovoljiti tupim (pasivnim) promatranjem, niti praćenjem s distance… Isus od mene očekuje odgovor na pitanje – Što tražiš? To očekuje puno bliži, puno dublji, puno prisniji odnos…
U BLIZINI POČINJE PRAVO PRIJATELJSTVO…
Naći njega znači naći sebe: Bez njega smo nedovršeni, nepotpuni… To je onaj osjećaj kad mi nešto fali, a ne mogu odgonetnuti što je to… Učitelju, gdje stanuješ?, mora nam biti iskrena želja to saznati…
Vjernik koji ne zna gdje Isus stanuje, to je kao netko tko tvrdi da ima najboljeg prijatelja, a ne zna odakle mu je taj prijatelj, gdje mu prijatelj živi. Ne bi li to dovelo u sumnju takvo prijateljstvo. Zar neće svi reći: pa kakav ti je to prijatelj da ne znaš odakle je…
Mi kršćani ispadamo smiješni kad kažemo da vjerujemo, a kad nas netko upita o Isusu, ne znamo što bismo rekli o njemu… Ako smo bliski nečemu, ili nekome, svi će tada za nas reći – On je u tome kao kod svoje kuće…
Kad smo otkrili gdje Isus stanuje tada se prijateljstvo razvija, jer mi sada i ostajemo s njime… Svi znamo koliko se prijateljstvo produbljuje kad kažemo idem kod prijatelja i prenoćit ću kod njega. Ništa kao takva mogućnost ne produbljuje prijateljstvo.
To je posebni osjećaj koji se ne može riječima opisati… Možeš samo reći – Bio sam kod njega, znam tko je on, poznajem ga, mogu u svako doba svratiti kod njega… Tada će svi vjerovati da ste zaista prijatelji.
Zato je Andrija mogao tako sigurno reći svome bratu Šimunu – Našli smo Mesiju., i zato je na Petra to svjedočanstvo ostavilo takav dojam da je i sam želio do njega – Dovede ga k Isusu…
Svijest o tome što tražim biva oslobođena spoznanjem: postajem svjestan što tražim, što činim, što hoću, tko sam i tko je Bog u koga vjerujem. Tako pravi život vjere postaje u hodu s njime i boravku s njime, i iz toga rođena želja da i druge ondje dovedem.
Sa stranice dominikanci.hr
