Deklaracija „Fiducia supplicans“, koju je 18. prosinca 2023. izdao Dikasterij za nauk vjere, uz odobrenje pape Franje, bila je jedna od najkontroverznijih točaka ovog pontifikata, ali je označila i prekretnicu zahvaljujući reakciji kardinala, biskupa i mnogih biskupskih konferencija, počevši od onih s „periferija“ koje je papa tako često zazivao kao nositeljice autentičnih vjerskih i ljudskih vrijednosti (usput: https://rorate-caeli.blogspot.com/2023/12/fidelis-supplicans-and-upcoming.html).
Razlog reakcije je proturječnost dokumenta s višegodišnjim Učiteljstvom Crkve. Doista, izjava, dok niječe dopuštenost ‘istospolnog braka’, dopušta mogućnost blagoslova takozvanih homoseksualnih ‘parova’, učinkovito odobravajući vezu koja grješno spaja ‘partnere’.
Dvosmislenost dokumenta pokazale su ne samo reakcije koje je izazvao, već i pojašnjenja koja je papa Franjo bio prisiljen dati; on je, govoreći na plenarnoj skupštini Dikasterija 26. siječnja 2024., izjavio da „kada spontano priđe paru i zamoli blagoslov, ne blagoslivljate zajednicu, već jednostavno ljude koji su to zajedno zatražili“, i 24. travnja u intervjuu za američki CBS (60 minuta), ponovio je: „Ono što sam dopustio nije blagoslov zajednice. To se ne može, jer to nije sakrament. Ne mogu. Gospodin je to odredio. Ali treba dopustiti blagoslov svake osobe. Blagoslov je za sve. Za svakoga. Blagoslivljati istospolnu zajednicu, međutim, protivi se danom (naravnom) pravu, protivno je zakonu Crkve. Ali blagosloviti svaku osobu, zašto ne? Blagoslov je za sve. Neki su ljudi bili skandalizirani time. Ali zašto?“.
Međutim, kada bi to bio slučaj, bilo bi potrebno opozvati Deklaraciju ili je u svakom slučaju ispraviti, jer, usprkos umirujućim intervencijama pape i pročelnika (prefekta) Dikasterija za nauk vjere, stoji tekst deklaracije „Fiducia Supplicans“ koji navodi kako „par u neredovitoj situaciji“ (br. 39.), istog ili različitog spola, može tražiti blagoslov, čak i ako se „(nikada) neće izvršiti kao u slučaju sklapanja braka, sjedinjenja. Čak niti odjećom, gestama ili riječima primjerenim braku“.
U ovakvom vremenu konfuzije dolazi studija „The Breached Dam – The Surrender of Fiducia Supplicans to the Homosexual Lobby“ Josea Antonia Urete i Julia Loreda, dvojice vođa TFP-a (Tradicija, obitelj i vlasništvo), autora poznatog bestselera „Sinodalni proces: Pandorina kutija“ (https://issuu.com/atfp/docs/tfp_diga).
Temeljna teza nove studije je da se posljednjih desetljeća moćni LGBT lobi udomaćio unutar struktura Katoličke crkve radi promjene moralnog nauka Učiteljstva koje osuđuje homoseksualne čini kao težak grijeh.
Ovdje nemamo posla s teorijom zavjere. Ureta i Loredo rekonstruiraju homoseksualnu revoluciju unutar crkvenih struktura, navodeći imena i činjenice od 1970-ih do danas. Godine 1986., pod Ivanom Pavlom II., kardinal Ratzinger, prefekt Kongregacije za nauk vjere, pokušao je zaustaviti ovu ofenzivu svojim pismom biskupima Katoličke crkve o pastoralu homoseksualnih osoba. Uslijedili su i drugi dokumenti, ali s pontifikatom pape Bergoglia započela je popuštati obrana Crkve. Deklaracija „Fiducia supplicans“ predstavlja krunu ovog procesa subverzije.
Uretin i Loredov uzvik uzbune je važan i pruža spoznaju čitatelju koliko je opsežna i duboka korupcija unutar Crkve, ali, pred ovom sumornom slikom, postavlja se pitanje: Što učiniti? Odgovor je, po njihovom mišljenju, da samo božanska intervencija može popraviti situaciju tako ozbiljne doktrinarne i moralne degradacije.
S tim u vezi može biti i novi dokument koji je objavio Dikasterij za nauk vjere „Norme za postupanje u razlučivanju navodnih nadnaravnih pojava“ (usput pogledajte najnoviji Dokument: https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_ddf_doc_20240517_norme-fenomeni -soprannaturali_hr.html, odobrio 17. svibnja 2024. papa Franjo).
Neki teolozi i kanonski pravnici kritizirali su ovaj dokument jer dijecezanskim biskupima oduzima moć pouzdanog prosuđivanja aktualnih nadnaravnih pojava, prebacujući sve na Dikasterij za nauk vjere i naposljetku na Svetog Oca. Međutim, ta centralizacija moći nije najproblematičniji element teksta.
Umjesto toga, čini se da je sporni problem drugačiji. Ako je istina da samo nadnaravan (izvanredan) zahvat milosti može vratiti Crkvu i cijelo društvo u stanje normale, nužno je da duše vjernika i pastira koji ih vode budu otvorene tom djelovanju Božje providnosti.
Umjesto toga, nove norme Dikasterija za nauk vjere ostavljaju dojam da Crkva želi uzmaknuti od mogućnosti prepoznavanja autentične nadnaravne pojave. Na tri tradicionalna kriterija od prošlih godina („nadnaravnost“ fenomena nije potvrđena, „nikakva nadnaravnost ne postoji“, „nadnaravnost“ fenomena potvrđena), tekst Dikasterija za nauk vjere zamjenjuje ih sa šest novih kategorija; u rasponu od eksplicitne izjave o nenadnaravnosti do nihil obstat, koji ne govori ništa o nadnaravnoj prirodi fenomena, samo bilježi njegove duhovne plodove. Srž novih normi, kako navodi „The New Daily Compass” (izvor: https://lanuovabq.it/it/apparizioni-e-miracoli-fernandez-distorce-benedetto-xvi), je čl. 22 §2, prema pri čemu će „dijecezanski biskup paziti, osim toga, da vjernici nijedno od utvrđenja ne smatraju odobravanjem nadnaravnog karaktera pojave“. Njegov će rad, u suradnji s Dikasterijem, odsada biti posvećen čisto pastoralnom aspektu navodnih ukazanja ili čuda, s mogućnošću donošenja negativne, ali nikada potvrdne ocjene o slučaju.
Međutim, istina je da Crkva priznaje Božju intervenciju samo nakon ozbiljnih istraživanja, ali njezina opreznost nije skepticizam nevjernika. Racionalist se snishodljivo smiješi kada mu se govori o ukazanjima ili čudima, jer odbacuje Božju prisutnost u povijesti. Crkva, s druge strane, vjeruje u čudesno, ali zna da je to područje u kojem se čovjek može prevariti i đavao može prevariti čovjeka. Iz tih razloga ona postupa razborito dok se ne utvrdi Božje djelovanje (usp. Louis Louchet, „Teologija marijanskih ukazanja“, Borla, Torino 1960., str. 43 – 44). Međutim, ne može se dovesti u pitanje moć Crkve da sa sigurnošću potvrdi nadnaravno ukazanje. Nove norme Dikasterija za nauk vjere uskraćuju crkvenim pastirima (biskupima) mogućnost utvrđivanja tragova Božjeg zahvata pod pretpostavkom da je javna Objava Crkve završila smrću posljednjeg apostola. Ali bilo bi nepromišljeno uzeti izgovor iz ovog neospornog načela da zanemarimo ili podcijenimo povijesnu težinu autentičnih ukazanja u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kako možemo odbaciti s generičkim nihil obstat nebeske poruke u mjestima koja mogu imati važnost u budućnosti kao što ih sada imaju Paray-le-Monial, Lourdes i Fatima, da se ograničimo na one objave čije božansko podrijetlo Crkva često svečano priznaje?
Vjernike ne treba tjerati prema ravnodušnosti pred nadnaravnim, već ih treba pripremiti da razaznaju i prihvate ukazanja, jer će kroz ovo čudesno djelovanje Bog vratiti istinu i život svijetu koji umire.
