SARS-CoV-2, poput ostalih respiratornih virusa, živi u ljudskom okruženju. Ne živi u prirodnom okruženju – u jezerima, drveću, planinama itd. Kako bi nas zaštitila, vlada se preselila u prostore u kojima virus živi- u naše prostore. Vlada je stoga okupatorska sila u ljudskom okruženju.
Ljudsko okruženje sastoji se od ljudske interakcije. Mi smo društvene životinje, pa je i naše partikularno (pojedinačno) okruženje socijalno. Ulogu koju je Tom Hanks glumio u filmu Cast Away, na primjer, predstavlja čovjeka koji je živio u prirodnom okruženju pustinjskog otoka, ali ne u ljudskom okruženju. Razorne posljedice za njegov lik dobro su prikazane u filmu. Lik je u konačnici riskirao smrt na otvorenom oceanu, kako ne više živio u daljnjoj izolaciji.
Naravno, vlada nije ljude natjerala na stvarne pustinjske otoke, ali se preselila u prostore među ljude, stvarajući još veću izolaciju među njima. U nekim su mjestima ljudi u osnovi bili prisiljeni na socijalno-pustinjske otoke.
Društveno distanciranje, krilatica za sve ovo, proturječi najosnovnijem aspektu čovjekove okoline – blizini i bliskosti. Brojni ukazi (zakoni) vlada, koje često provode privatni akteri, neko su vrijeme kontrolirali odluke o blizini koje su prethodno bile podložne slobodnom ljudskom izboru. Ljudima se govori da ne stoje blizu jedni drugima, da se ne rukuju ili hodaju zajedno. Vlada sada zauzima taj prostor.
Ljudi se još uvijek ne mogu slobodno susretati na mnogim mjestima od društvene važnosti. Trgovine su otvorene, ali one u osnovi nisu društvena mjesta. Crkve i sinagoge, restorani i barovi, sportski stadioni i koncertne dvorane, su u osnovi mjesta društvene prirode i to su mjesta koja je vlada zatvorila ili ograničila. Vlada ih sada okupira, pa je čak i kada se ta mjesta ponovno otvore, djelovanje probno. Mogle bi se ponovno zatvoriti, a odluka pripada okupatorskoj sili.
Ako se ljudi negdje sretnu, obično moraju prekriti lice. Suprotno obrazloženju nošenja maski, vlada ne postavlja medicinski standard za odjeću. Gotovo svi čimbenici, pokazuju da su maske vizualni znakovi, a ne respiratorni uređaji. Maske predstavljaju komunikaciju da je ljudsko lice, mjesto osobnog izraza, sada zauzeto. Kao i kod isključenja, svako popuštanje pravila oko nošenja maski će biti probno. Maske se mogu vratiti ako vlada to smatra potrebnim.
Vlada bi čak mogla na neki način učiniti obveznim cjepiva protiv SARS-CoV-2. Ako je tako, vladina okupacija proširit će se na unutrašnjost našega tijela. Obavezna cjepiva ponekad se opravdavaju zbog prijetnje koju predstavljamo jedni drugima, ali prijetnja je u ovom slučaju neznatna. Stvarni problem ovdje nije prijetnja virusa, već vladina potpuna okupacija prostora u kojem virus živi. Vlada će odlučiti što može proći.
Režim vlada zbog COVIDa-19 je totalitaran, a vezu između SARS-COV-2 i Kine u tom je svjetlu teško zanemariti. No bez obzira na podrijetlo virusa, relevantnije je pitanje zašto opake namjere, koje su uvijek prisutne, uspijevaju u jednom razdoblju, a ne u drugom. Na primjer, Sjedinjene Američke Države su se prije opirale totalitarnom impulsu.
Analiza može započeti pravnim okvirom koji su protivnici koristili protiv režima COVID-a. Protivnici su se razumljivo oslanjali na građanska prava, tvrdeći da ograničenja utječu na slobode govora, okupljanja, putovanja i bogoslužja. Međutim, vlada se nije zalagala za ukidanje tih prava. Umjesto toga, zatražila je hitnu zdravstvenu situaciju (pandemiju), koja samo suspendira građanska prava.
Pravni položaj vlada je snažan. Zapadno pravo je pragmatično i obično uravnotežuje konkurentske interese. Privremena ograničenja građanskih prava općenito se smatraju primjerenima u slučajevima pandemija. Također je teško pretpostaviti da bi vlada trebala zanemariti ili ne poslušati vlastite medicinske stručnjake.
Mnogi prigovaratelji režima COVID-a, zapravo nisu to uočili. Teorija društvenog ugovora, ideja da se vlada temelji na pristanku građana kako bi se njima vladalo, jako dugo traje u zapadnjačkoj svijesti. Prigovaratelji su očito smatrali da teorija znači kako će vlada uvijek štititi čovjekov okoliš, a ne ga okupirati.
Stoga su prosvjednici zbunjeni. Ne razumiju li ljudi važnost građanskih prava? Što se promijenilo da uzrokuje takvo opći pristanak građana na gubitak njihovih prava?
Najbolji je trag argument koji je vlada upotrijebila da postigne to pristajanje. Napokon djeluje. Argument se odnosi na strah, posebno na strah od nanošenja štete drugima; jer ovo je vaša nova zapovijed: „Ljubite bližnjega svoga – noseći masku“.
Vladin argument očito banalizira građanska prava. Kada vlada zatraži od ljudi da uzmu u obzir i živote drugih, aktivnosti se čine manje važnima. Dakle, pored snažnog pravnog položaja koji vlada uživa u pandemijama, većini ljudi su oduzeta njihova prava. Značajnija briga koja ih zaokuplja je što štete drugima.
Izazov koji predstavlja sadašnje pristajanje na početni totalitarizam otkriva slabost u teoriji društvenog ugovora, koja se koristi od doba prosvjetiteljstva. Moderni mudroslovci postavili su autoritet vlasti na pristanak onih kojim se vlada. O ovoj doktrini, poznatoj kao „narodni suverenitet“, većina ljudi tek pomisli kada se spomene društveni ugovor.
Tijekom prethodnih stoljeća u katoličanstvu, međutim, društveni ugovor nije označavao narodni suverenitet. Nego je više označavao vladu koja svoj legitimitet uzima iz pristanka naroda, a ne toliko iz svojih ovlasti. Vlast i moć ovih vlada, koje su podrazumijevale logiku i objavu, u konačnici dolazi od Boga.
Logično je da ljudi ne mogu prenijeti autoritet na vlast jer taj entitet čini stvari koje pojedinci ne mogu, poput poreza, kažnjavanja i ratovanja. Ne može se dati ono što se nema. Nema ničeg čarobnog u pristanku koji individualnu vlast koju imaju ljudi pretvore u društvenu vlast kojom upravlja vlada.
Objava potvrđuje ovaj uvid. Isus je navijestio svoje univerzalno kraljevstvo nakon uskrsnuća: „’Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mt 28, 18.) Stoga je sveti Pavao učio: „Svaka duša neka se pokorava višim vlastima, jer nema vlasti, da nije od Boga; a što su, od Boga su postavljene“ (Rim 13, 1). Sveti Petar je naučavao slično: „Pokoravajte se svakoj ljudskoj ustanovi radi Gospodina: bilo kralju kao vrhovniku, bilo upraviteljima jer ih on šalje da kazne zločince, a pohvale one koji dobro čine“ (1 Pet 2, 13-14.).
Tamo gdje se, nasuprot tome, smatra da vlada posjeduje autoritet tako što narod pristaje, ne postoji suštinsko ograničenje. Ako ljudi pristanu na nešto, pretpostavlja se da vlada, na pozitivistički način, ima potrebnu moć. Ispada da je narodni suverenitet prikriveni put ka totalitarizmu.
Samo tamo gdje je vlast napokon utemeljena u Bogu, vlada je ograničena na stabilan, odrediv način. Primjerice, budući da sva vlast dolazi od Boga, vlada nema ovlasti odobriti pobačaj ili istospolne brakove, bez obzira na njihovo pokušavanje. Slično tome, vlada nema ovlasti da nas razdvaja, da nam zabranjuje pristup crkvi ili da nam ukloni sredstva za život zbog općenito ne-smrtonosnog respiratornog virusa, bez obzira na njihovo odobrenje i želju za time.
Sada smo došli do pitanja zašto su vladine restrikcije zbog SARS-CoV-2 uspjele u sadašnjoj eri. Odgovor leži u tome da je za razliku od prijašnjih desetljeća propala ujedinjenost društva. Ljudi s jakim socijalnim identitetom neće žrtvovati svoje zajednice zbog općenito nesmrtonosnog respiratornog virusa. Samo skup pojedinaca može tolerirati ovu insinuaciju vlasti na prostore između njih.
Stoga je povećani individualizam dobro objašnjenje za uspješnost vladinog upletanja. Režim COVID-a ovisi o individualizmu i ne može preživjeti gustu atmosferu socijalne udruženosti. Vlade nisu mogla napraviti potez sve dok društvo nije bilo dovoljno razjedinjeno da omogući narodnu potporu okupaciji.
To isto tako znači da će okupacija trajati sve dok se društvo ne ujedini da preuzme izgubljenu vlast. Važno je da će se ljudsko okruženje vratiti samo kada se shvati da vlada ne može više ponoviti i učiniti istu stvar. Okupacije prestaju kada se sile povuku, a ne kada sila ostane, i na neko određeno vrijeme dopušta neke dodatne slobode.
Međutim, razjedinjeno društvo je teško ujediniti. Vlada će se isto tako usprotiviti tom naporu. Ljudima je zato potreban izvor vlasti, izvan i iznad vlasti, na koji se mogu obratiti.
Prije prosvjetiteljstva odgovor je bio očit, a to je Bog koji je izvor svake vlasti i „[mi] se trebamo pokoravati Bogu, a ne ljudima“ (Dj 5, 29). Odjeci ovog prethodnog, katoličkog pogleda tijekom američke povijesti se mogu naći u Deklaraciji o neovisnosti i „Pismu iz zatvora u Birminghamu“. Znali to pisci ovih dokumenata ili ne, ideje koje su izrazili su bile nasljeđe katoličanstva za američki projekt.
U mjeri u kojoj se katolički pogled (stav) izgubi, totalitarizam će ojačati. Katolička Crkva je ta koja ograničava državu. Bez ove protuteže, vlada teži da glorificira sebe, vraćajući se svom statusu kada je katoličanstvo rođeno – divinizirana država s carem kojega su svi bili dužni štovati. Sadašnja će vlada, bez aktivnog sprečavanja od strane Crkve, isto tako postati bog koji pred sobom nema nepoznatog Boga.
