Urednički direktor Dikasterija za komunikaciju, Andrea Tornielli, osudio je tendenciju „kontekstualiziranja i umanjivanja važnosti“ izjava pape Franje protiv rata. Njegove primjedbe čine razliku između prava Ukrajine da se odupre oružanoj agresiji i potrebe da se odustane od konkurentske utrke u naoružanju koja apsorbira ogromne količine novca koje se stoga ne mogu potrošiti „na obitelji, zdravstvenu skrb, zapošljavanja i na borbu protiv siromaštva i gladi”.
Naravno da je važno prepoznati razliku između određenog rata i utrke u naoružanju. Ali Torniellijevo priznanje ostaje naivno i iskrivljeno, a sam slučaj Ukrajine nudi vrijednu ilustraciju problema. Nedvojbeno bi svi radije da se njihovi porezi koriste u korist „obitelji, zdravstva i zapošljavanja” te „borbe protiv siromaštva i gladi“. No obitelji, zdravstvo, zapošljavanja i materijalno blagostanje u Ukrajini su trenutno uništeni jer se ukrajinska vlada dovela u poziciju da nije bila u stanju spriječiti rusku invaziju.
Može se tvrditi da bi moralnije i razboritije bilo da Ukrajina ima veći proračun za obranu zajedno s proglašenom neutralnošću. Netko može tvrditi da je takav zadatak bio nemoguć, ali ne može se tvrditi da je to nelegitimno razmatranje. Uostalom, velika korupcija ukrajinske vlade i državnog aparata dodatno potvrđuje tezu kako se moglo više ulagati u vojsku.
Bilo bi teško pronaći nekoga tko ne bi radije potrošio porezne novce na mjere koje promiču zdravlje i prosperitet, koje su uostalom značajne komponente općeg dobra. Ali stvarni svijet nije prazan prostor, i kao što vlade moraju u proračunima izdvojiti razuman iznos za adekvatan nadzor nad kriminalnim ponašanjem, tako mora izdvojiti određeni dio novca za ono što je razumno za obranu od stranog napada jer je to važan element za opće dobro. Zapravo, sigurnosne službe i vojska su upravo elementi općeg dobra koje se prvo moraju osigurati, prije nego li se počnu razmatrati stvari poput poboljšanja infrastrukture i javne pomoći. Ako teška situacija Ukrajine ne ilustrira ovu točku, onda ova ilustracija ne znači ništa.
Može se isto tako tvrditi, da je jačanje obrambenih sposobnosti zemlje, ako ništa drugo, veliki potencijalni izvor povećanog prosperiteta koji će omogućiti više radnih mjesta kako u vojsci tako i u tvrtkama koje se bave prodajom robe i pružanjem određenih usluga vojsci. To nije presudno za mene, ali bi mogao biti dobar temelj za društvo.
Uz sve ostale stvari, nijedna istinski dobra osoba neće preferirati velike izdatke na vojnu spremnost na uštrub nevojnog zapošljavanja, općeg blagostanja i skrbi za one kojima je potrebno. Problem je u tome što sve stvari nisu jednake, a pogrešno bi bilo kategorički sugerirati da jesu. Unutarnji mir i sigurnost te sloboda od vanjskih napada preduvjeti su za sva druga dobra koja se trebaju njegovati u dobro vođenoj zajednici. To su prve obveze svake vlade.
Isto tako se podrazumijeva da bi sve vlade dobre volje trebale surađivati jedna s drugom na izgradnji povjerenja i smanjenju potrebe za velikim izdacima za oružje, obrambene sustave i vojsku. Ali vlada koja ne uspije uspostaviti adekvatnu zaštitu od napada izvana – pod pretpostavkom da je to unutar mogućnosti države – nije uspjela u jednoj od svojih prvih odgovornosti. Građane takve nacije neće naći da hvale zdravstveni, socijalni i obrazovni sustav kada bombe padaju i neprijateljski vojnici prolaze preko teritorija njihove države.
Želim reći da kada dobri kršćani, uključujući papu Franju i Andrea Torniellija, naglašavaju očitu ludost oko utrke u naoružanju i goleme prepreke u moralnom ratu, s pravom ističu potrebu za poticanjem mira kroz razumijevanje i dobru volju; ali ne govore ništa o odgovornosti nacija da osiguraju vlastitu legitimnu obranu u nesavršenom svijetu. Papa Franjo i Tornielli potpuno su u pravu što ohrabruju svjetske čelnike da naporno rade na uspostavljanju miroljubivih odnosa, promicanju razumijevanja i vršenju odgovarajućeg smanjenja razmjera vojne spremnosti kako povjerenje raste; ali nam ništa nisu rekli o odgovornosti svake vlade da zaštiti svoj narod od stranog napada.
Ispravno je i pravedno istaknuti da je premisa uzajamnog osiguranog uništenja doista luda; sasvim je drugo sugerirati da vlada koja je sposobna za samoobranu zemlje može odbaciti tu odgovornost za opće dobro građana unatoč stranom neprijateljstvu. Ove stvari je izuzetno teško raspetljati, zato što ne smije biti pogrešaka takve vrste. Samo zato što tugujemo nad ljudskim stanjem zbog ratnih sukoba, ne znači da možemo potaknuti vlade da ignoriraju svoju odgovornost za adekvatnom obranom svojih naroda.
Ništa od ovoga nije lako, što možemo sasvim jasno vidjeti čak i po načinu na koji je papa Franjo govorio o ratu između Rusije i Ukrajine. U svojim nastupima nalazio se između osude svakog rata i priznavanja moralnog prava Ukrajine da se brani. Ovo je profesionalna opasnost crkvenih velikodostojnika, koji imaju obvezu ukazati na ekstremne moralne opasnosti rata – uključujući moralno protivljenje ofenzivnom ratu – dok su primorani priznati, da kada dođe do nemoralnog napada, onda se mora odgovoriti savršeno moralno vojnim odgovorom.
Drugim riječima, stvarnost pokazuje da je rat Rusije protiv Ukrajine duboko nemoralan, što ne znači da je „sudjelovanje” Ukrajine u tom istom ratu nemoralno (iako u korištenju određenih taktika i metoda može biti). Dogodi se čak da i pape počne zbunjivati način kojim će uopće govoriti o „ratu“ u ovakvim kontekstima, jer se obično radi o tome da se ne mijenjaju izjave dovoljno brzo između osude početka rata i priznanja da oni koji su napadnuti sada nevoljko pokušavaju sami ratovati. No, ovo je još jedna razlika koja je kategorički zanemarena i riječ je o odgovornosti koju svaka nacionalna vlada treba uzeti u obzir. Moralni imperativ za sve strane je da potpuno iskreno rade na miru, ali se ne smije zaboraviti da je isto tako moralni imperativ za vlade osigurati obranu ljudi koji su im povjereni na brigu.
Propust da se napravi ispravna razlika – to jest, istaknu pogreške u kategorijalnom promišljanju – ostavljaju pogrešan dojam. U svojoj vrlo ispravnoj odbojnosti prema nasilju, crkveni velikodostojnici u našem razdoblju su bili skloniji previše pojednostavljivati problem općeg dobra, često brkajući razborite odluke sa moralnim zahtjevima. Rat u cjelini može biti odvratan i općenito govoreći nepravedan. To je uvijek teško zlo, ali vladama ostaje moralni imperativ da zemlje koje su im povjerene pripreme za mogući rat, kako bi se osiguralo opće dobro, odvraćanjem od napada ili odupiranjem napadaču.
