Protiv takvog upita potreban je oštar odgovor.
Kao što je potrebno politi hladnom vodom čovjeka koji halucinira, tako i oštar odgovor vraća čovjeka k razumu. Doista, sveprisutni slogani, kao i pitanje – naslov članka, izgrađeni su na desetljećima teološkog odmetništva, slično kao što odlagalište otpada, kada se akumulira, stvara planine. Planine se ponekad uzdižu vrlo visoko, ali u potonjem slučaju nije riječ o planini nego o smeću.
Nažalost, takve su se ludosti duboko ukorijenile u katoličku dušu da je njihovo uklanjanje gotovo poput dvanaest Herkulovih zadataka. Sve to zahvaljujući marljivim naporima suučesničke teološke elite koja kontrolirala poluge sveučilišta i koledža više od pola stoljeća. Ostavili su većinu katolika s ostacima religije, učinivši ih slijepima – ne vide ono što je ispred njih.
Dokaza ima napretek. Nedavni medijski izvještaji prikazuju fotografije katoličkih crkava u Europi koje se redizajniraju u hotele (to se događa na svim kontinentima). Gdje su nekoć stajali tabernakuli, sveci i anđeli, sada stoje budoari – ukrasi. I nitko ne tuguje.
Interijer katedrale Notre Dame nakon požara sada nalikuje nekoj ekspresionističkoj slici Jacksona Pollocka, a ne jednoj od najmoćnijih katedrala u kršćanskom svijetu, čiji su oltari poticali katolike da drhte od strahopoštovanja. I nitko ne tuguje.
Vidite, Isus nas ne voli takve kakvi jesmo. On nas žali jer smo takvi kakvi jesmo. Upravo to Božansko sažaljenje i milosrđe uzrokovalo je da se Sin Božji utjelovio u utrobi svoje Djevice Majke. Svi su ti zahtjevi proizašli iz Božanskog milosrđa. Pod teretom istočnog grijeha i njegovih pogubnih učinaka, čovjek je ostao, prema uznemirujućoj frazi svetog Augustina, „massa damnata“ (materija propasti).
Naša je sudbina posrtati pod teretom ove izvorne katastrofe. Boreći se protiv takve sudbine valjano cijenimo Božansko milosrđe i hvatamo se za ispraznost izjave da nas „Isus voli baš takve kakvi jesmo“.
U psalmu (25, 10) čitamo: „Svi su putovi Gospodnji samo dobrota i vjernost onomu, koji mu drži zavjet i naredbe“. Sv. Jakov kaže: „Jer nemilosrdan je sud onomu tko ne čini milosrđa; a milosrđe likuje nad sudom“ (Jak 2, 13). Ova dva retka komentira u svojoj Summa theologiae sv. Toma Akvinski:
„U tom smislu, svako djelo pravde pretpostavlja i temelji se na djelu milosrđa, djelu čiste ljubavi i dobrote, potpuno besplatno. Ako, zapravo, postoji nešto što Bog duguje stvorenju, to je na temelju nekog dara koji je tome prethodio… Ako on sebi duguje dati nam milost potrebnu za spasenje, to je zato što nam je prvo dao milost kojom ćemo to zaslužiti. Milosrđe, ili čista dobrota, također je i, takoreći, korijen i izvor svih Božjih djela; Njegova vrlina prožima, dominira svima njima. Kao krajnji utemeljitelj svakoga dara, ono ima snažniji utjecaj i zbog toga nadilazi pravdu, koja slijedi milosrđe i nastavlja mu biti podređena“ (Summa theologiae I, q. 21, a. 4).
U svjetlu ovog učenja Anđeoskog naučitelja, takve tvrdnje iz dječjeg pješčanika kao što je “Isus nas voli takve kakvi jesmo“ prikazane su u svoj svojoj neugodnoj plitkosti.
Dominikanac Garrigou-Lagrange dalje razlaže nauk sv. Tome Akvinskog u svom bogatom remek-djelu „Providnost“:
„Ako u ovom sadašnjem životu Božanska pravda daje svakome od nas sve što je potrebno da živimo ispravno i tako postignemo svoj cilj, milosrđe, s druge strane, daje daleko više od onoga što je strogo potrebno, i u tom smislu ono nadilazi pravednost… Iz čiste dobrote od samog dana stvaranja Bog nam je dao da nadnaravno sudjelujemo u Njegovom intimnom životu udijelivši nam posvećujuću milost, načelo naših nadnaravnih zasluga.
Opet, nakon pada, mogao nas je ostaviti u našem palom stanju što se pravde tiče. Ili nas je mogao podići iz grijeha jednostavnim činom oprosta prenijetim na usta proroka nakon što smo ispunili određene uvjete. Ali On je učinio nešto neizmjerno veće od ovoga: iz čistog milosrđa dao nam je svoga jedinog Sina kao otkupiteljsku žrtvu, i u svakom se trenutku možemo pozivati na beskrajne Spasiteljeve zasluge. Pravda ne gubi ništa od svojih prava, ali milosrđe prevladava“.
Ispravno uzdizanje milosrđa ne bi nas trebalo zaštititi od onih koji su kastrirali milosrđe. Milosrđe je doživjelo preobrazbu u njihovim rukama. U proteklom desetljeću ili tako nešto ‘postalo’ je slijepo za grijeh, što su uvelike koristili neki od najviše pozicioniranih prelata u Katoličkoj Crkvi. Oni su iz milosrđa iscijedili njegovo pravo značenje. Za njih milost dolazi od Boga koji je zadovoljan čovjekom i svim njegovim grijesima. Ovo je milost pretvorena u laž, okrutnu parodiju božanske istine.
Milost se nudi onima koji žude za oprostom; onima koji izražavaju duboko kajanje; oni koji su svjesni dubokog užasa grijeha. Kada su ruke grešnika ispružene sa svim tim raspoloženjima, Božansko milosrđe nadire poput plimnog vala.
Božansko milosrđe se ne mijenja. Uvijek traži, uvijek je osjetljivo i na najmanje žaljenje zbog grijeha, a ne na isprike zbog grijeha. Nigdje to nije izraženo poetičnije nego kod G.K. Chestertonova, koji u svome djelu pokazuje da u svojoj nevinosti vlč. Brown objašnjava inspektoru kako je uhvatio lopova:
Otac Brown pogledao je u inspektorovo namršteno lice i rekao: „Da, ulovio sam ga nevidljivom udicom i nevidljivom strunom koja je dovoljno duga da ga pusti da odluta do kraja svijeta, a opet da ga vrati trzajem konca”.
Taj „trzaj na niti“ je Božje oko koje uvijek luta, čije milosrđe traži i najmanju mrvicu kajanja da bi rasipalo svoje milosrđe. Sasvim drugačije od verzije milosrđa iz crtića koju nude svećenici „Isus te voli baš takvim kakav jesi“. Ovo nije milosrđe koje nagrađuj borbu za vjernost Kristu. Njegovo milosrđe je ono koje traži suze Marije Magdalene ili jecaj sv. Augustina.
Svećenici koji ustraju u istrošenoj frazi „Isus nas voli takve kakvi jesmo“, pretvaraju katoličke vjernike u marionete. Ispod težine takvog kiča, ne treba dugo da se shvati da nema potrebe za Spasiteljem, Njegovom Crkvom, Otkupljenjem ili sakramentima. Religija postaje samo trenutak vrhunskog zajedništva i samospoznaje. Religija postaje društvo obostranog divljenja; Isus mi se divi; divim se Isusu.
Uz pomoć salonske glazbe koja prati većinu župnih misa, krug je potpun. Nije iznenađenje da su katolici prihvatili propagandnu woke kulture. Doktrinarni vakuum koji su stvorili zagovornici duha Drugog vatikanskog sabora ne ostavlja im izbora. Velik dio katoličkog zapada postao je njezino začelje. I naoružani neuljepšanom glupošću kao što je „Isus te voli baš takvog kakav jesi“, nema olakšanja na vidiku.
Uzmite trenutak i promotrite Sinodu o sinodalnosti; i uočit ćete da se katolicizam topi pred vašim očima.
Istini za volju, to je “baš kakvi smo”: zarobljenici grijeha. Čak i kad smo okupani milostima ispovijedi, taoci smo požude. Dakle, Majka Crkva nas naziva našim pravim imenom, “jadnim grešnicima” ili “jadnom prognanom Evinom djecom“. Cijelo naše postojanje na zemlji je duhovna borba.
Spasitelj se zove upravo tako jer dolazi da nas spasi od naše bijedne sudbine. To je “onakvi kakvi jesmo“. Žali nas jer smo takvi kakvi jesmo, a koje je značenje riječi Njegova poziva: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni…“ (Mt 11, 28) osim da nas oslobodi nevolje postojanja “onakvima kakvi jesmo“. Laž koja tako lako izlazi iz usana današnjih katolika implicira da je Spasitelj zadovoljan što smo “takvi kakvi jesmo“. E pa nije. Ali budući da nas voli, On nam pokazuje sažaljenje, a zatim i milosrđe. A onda nam On pokazuje i put naprijed, toliko drugačiji od puta kojim smo išli prije. Ljudska je duša stvorena za beskrajnu Božju veličinu. Prema nezaboravnim riječima sv. Augustina: „ Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi“. Ovo je čovjekovo najplemenitije nasljeđe: tražiti Boga u Njegovom veličanstvu samo sa siromašnim darom naše skrušenosti. Za to je potrebno žaljenje što nisam onakav kakav bih trebao biti.
Ta nadmoćna stvarnost čovjeka oblači u svojevrsni kraljevski identitet. Prisjetite se oca izgubljenog sina po povratku sina:
„…Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo“ (Lk 15, 22 – 23).
Zamjena ovoga jakog ideala za nisku laž “Isus te voli takvog kakav jesi“ svodi čovjeka na krpu. Ostavilo bi bludnog i izgubljenog sina da se gosti ostacima goveda. Ovo je jako lijepo prikazao fra Angelico.
Ne. Isus te ne voli takvim kakvim jesi. Nemoj se koristiti tako prljavim trikovima u svom odnosu s Bogom.
otac John A. Perricone
