Leszek Kolakowski bio je jedan od velikih umova prošlog stoljeća. Bio je vodeći marksistički filozof u Poljskoj sve dok nije počeo postavljati neugodna pitanja o životu u Sovjetskom Savezu pod Staljinom. Takvu vrstu indiskrecije komunisti nisu mogli oprostiti pa su ga protjerali na Zapad. Postao je jedan od najproduktivnijih pisaca dvadesetog stoljeća.
Kolakowski je održao vrlo zanimljiv govor na Sveučilištu Harvard 1987. godine, pod naslovom „Đavao u povijesti“. Mnogi ljudi u publici poznavali su rad Kolakowskog. Znali su da zna biti vrlo dramatičan. Znali su da ima odličan smisao za ironiju. Stoga su možda očekivali da će govoriti podrugljivo o mrtvom religijskom mitu.
Ono što su dobili bilo je nešto posve drugačije.
U publici su toga dana sjedili politički komentatori Tony Judt i Timothy Garton Ash. Na pola Kolakowskog govora, Ash se sa zapanjen nagnuo prema Judtu i šapnuo: „On stvarno govori o vragu“. A zapravo je Kolakowski govorio o đavlu sasvim doslovno, bez ironije ili skepse.
Bio je to jedan od onih trenutaka kada su predrasude naše intelektualne klase ogoljene. Osim Judta i Asha, većina publike nije mogla zamisliti da jedan sekularni javni intelektualac, koji tečno govori pet jezika, može doista vjerovati u vjerske besmislice poput đavla i istočnog grijeha. Ali jest.
Zapravo, rastuće poštovanje Leszeka Kolakowskog prema religiji u posljednjim godinama njegove akademske karijere, dalo mu je uvid koji mu je bio potreban da prodre u srce dvadesetog stoljeća i razumije sile koje oblikuju modernu kulturu. Tri misli iz opusa Kolakowskog posebno su vrijedne razmatranja.
Evo prvog citata (misli): „Đavao je dio našeg iskustva. Naša generacija je vidjela dovoljno toga da bi se poruka shvatila krajnje ozbiljno”.
Evo drugog citata (misli): „Zlo kontinuirano djeluje kroz ljudsko iskustvo. Nije stvar u tome kako nekoga učiniti imunim na njega, nego pod kojim uvjetima možemo identificirati i obuzdati đavla“.
I, končano, evo trećeg citata: „Kad kultura izgubi svoj sveti smisao, gubi svaki smisao“.
Ono što je Kolakowski shvatio je sljedeće: koliko god nekim kritičarima to bilo neugodno, ne možemo razumjeti svoju kulturu ako postojanje Sotone ne shvatimo ozbiljno. Đavao nije fantazija ili neznanstvena zabluda. Đavao je stvaran. Baš kao i zlo. Oboje su neprestano na djelu u ljudskoj povijesti, i u borbama koje dijele svako ljudsko srce. Ono što Sotonu čini nevjerojatnim modernom umu jesu njegove slike u srednjovjekovnoj umjetnosti i poeziji poput Danteovog pakla. Ali djetinjastost naše umjetnosti i neadekvatnost našeg jezika u opisivanju duboko inteligentnog bića kojeg nazivamo “đavlom” ne bi nas trebali zavarati o njegovoj stvarnosti. Uostalom i Isus, apostoli i neprekinuta kršćanska tradicija vjerovali su u njegovu prisutnost.
Prečesto smo u našem apostolskom poslanju u svijetu naivni. Naša misija nije izrezbariti neki kutak sekularne kulture da bismo je učinili “kršćanskijom“. Ne radi se o dobivanju više prostora za kršćane u medijima ili više kršćanskih vrijednosti koje se odražavaju u različitim oblicima umjetnosti ili političkim raspravama. Te stvari su važne. Ali više toga je u pitanju.
Evangelizacija kulture je poziv na duhovnu borbu. Mi smo u borbi za duše i naš protivnik je đavao. Prvi kršćani su to znali. Njihova je svijest o tome zapisana na svakoj stranici Novog zavjeta. Kršćani danas trebaju imati isti mentalni okvir. Suočavamo se ne samo s ukorijenjenim i često neprijateljskim kulturnim elitama, već i s duhovnim silama koje su predane porazu Evanđelja.
Đavao na kraju ne može pobijediti. Ali on može učiniti veliku štetu i mnoge duše dovesti do propasti u vremenu koje mu preostaje. Ipak, đavao se danas uglavnom ignorira, čak i u Crkvi. Svakog Uskrsa obnavljamo svoja krsna obećanja u ritualu koji uključuje odricanje od Sotone i svih njegovih praznih obećanja. Razumijemo li što govorimo? Vjerujemo li stvarno u to? Zašto su onda mnogi od nas prestali đavla shvaćati ozbiljno?
Kolakowski je upravo o tom pitanju napisao malu pronicljivu satiru. Naslovio ju je „Stenografski prijepis metafizičke tiskovne konferencije koju je đavao održao u Varšavi, 20. prosinca 1963.“.
U ovom lažnom susretu s medijima, đavao pronicljivo optužuje Crkvu i vjernike da žude za ugledom i relevantnošću za “duhom vremena”. A đavao je, nije iznenađenje, točno na meti. Neugodno nam je zbog đavla, ali iskreno i zbog mnogih katoličkih uvjerenja, koja današnji intelektualci, arbitri mišljenja i prvaci kulture preziru. Nitko ne voli da ga ismijavaju ili da ga ismijavaju kao praznovjerja. Čeznemo da nas poštuju oni koji nas preziru.
U materijalističkom svijetu neugodno je vjerovati u đavla. Ali također je neugodno vjerovati u Isusa Krista. I to je bit. Srednjovjekovni teolozi su to prilično dobro razumjeli. Imali su izraz na latinskom jeziku: „Nullus diabolus, nullus redemptor“ (hrv. Nema vraga, nema Otkupitelja). Bez đavla, teško je objasniti zašto je Božji Sin trebao uzeti ljudsko tijelo, a zatim patiti i umrijeti za nas. Uostalom, od čega nas je On točno otkupio?
Đavao više od ikoga cijeni ovu ironiju, a to je da ne možemo u potpunosti razumjeti Isusa Krista i njegovu žrtvu bez njega. I on to iskorištava u svoju korist. On želi da bude prepušten mitu, onda će njegovo prepuštanje mitu neizbježno pokrenuti da isto postupimo s Bogom. Kako kaže Kolakowskijev đavao: „Ako napustite temelje vjere iz straha od izrugivanja, hoće li joj to biti kraj?“.
Kako bismo evangelizirali današnju kulturu, trebamo početi s priznavanjem stvarnosti đavla. Zatim trebamo prepoznati kako đavao radi svoj posao.
Kultura je đavolje omiljeno područje borbe. Prvi kršćani nazivali su ga „vladarom vlasti u zraku” i „varalicom svega svijeta”. Tertulijan je, pišući pred kraj drugog stoljeća, rekao da je cijela rimska kultura zabave – cirkus, kazalište, hrvanje, gladijatorske igre – bila u posjedu đavla radi uništenja javnog morala.
Đavao djeluje na sličan način u suvremenom svijetu. Filozofkinja Raissa Maritain, pišući 30-ih, sugerirala je da se vrag posebno trudi krivo usmjeriti rad umjetnika, filozofa i znanstvenika. Ovo je važan uvid. Ljudi su stvoreni, kao što nam Sveto pismo kaže, malo niži od anđela i na sliku Božju. Zbog toga smo u mogućnosti stvarati tako izvanredna umjetnička djela, glazbu, arhitekturu, filozofiju i tehnologiju.
Ipak, upravo zato što naši radovi u takvim područjima mogu biti tako uzvišeni, oni su također najosjetljiviji na demonsko uplitanje. Oholost dolazi prije pada, a đavao uvijek uživa u našim taštinama. Kao što je Maritain tako poetično rekla, đavao „zna sve tajne čovjekovih osjećaja i mašte, sve izvore opojnog zanosa u ovom svijetu — dvostruku osnovu na kojoj kombinira stope sladostrasnosti i umjetnosti, znanja i moći“.
Kao rezultat toga, ideologija moderne umjetnosti i veliki dio beskorisnog otpada koji ispunjava današnje umjetničke galerije i aukcijske kuće, ukazuju na krizu ljepote i značenja. Bez religioznog nadahnuća, naša umjetnost nema koherentan predmet, nema smislena načela estetskog reda i vrijednosti, niti ima višu svrhu od samoizražavanja pojedinog umjetnika.
Umjetnost zato postaje sve kaotičnija i protuljudska. Tragedija moderne umjetnosti obilježena je onečišćenjem, unakaženjem ili potpunim nestankom ljudske osobe. Usporedite Michelangelovu svjetlosnu snagu s čudnim djelima tolikih novijih umjetnika; i uočit ćete da je razlika frapantna.
Kultura odražava ono što ljudi vjeruju o konačnim stvarima. A sudeći prema našem kulturnom diskursu i artefaktima, više stvarno ne vjerujemo u vrijednost ljudske osobe. Na to je mislio Leszek Kolakowski kada je rekao da kultura koja izgubi svoj sveti smisao, prestaje imati smisla. Kad kultura izgubi iz vida Boga, gubi iz vida i čovjeka.
I to je kultura koju smo pozvani evangelizirati.
Naša je zadaća, ovdje i sada, okrenuti oči drugih prema ljepoti svijeta koji je Bog stvorio – i ukazati im na ljepotu koja nas čeka u budućem svijetu. Moramo pomoći onima oko nas da vide ljubav koja održava svijet; ljubav koja je postala krv i meso. Ljubavi koja nam je pokazala svoje lice u Isusu Kristu.
Stvoreni smo za tu ljubav – svatko od nas. Ljudsko srce instinktivno žudi slaviti Boga koji je utjelovljena ljubav. Đavao radi na tome da bi nas sačuvao od te ljubavi. I nikada neće prestati nastojati potkopati ljubav čovjeka prema Bogu. Ipak, na kraju, đavao je ništa. Bog je sve. I jednog dana nam je suđeno osobno susresti ovu Ljubav. Zato smo stvoreni. To je ono što Sotona tako ljubomorno zamjera. Vidjet ćemo jednom ono što je Dante vidio na kraju svoje „Božanstvene komedije“, na kraju dugog puta koji ga je vodio iz dubina pakla, kroz čistilište u nebeske visine. Srest ćemo se, oči u oči s „ljubavi koja pokreće sunce i ostale zvijezde“.
+Mons. Charles J. Chaput,
umirovljeni nadbiskup Philadelphiae
Izvor
