Nakon deset godina pontifikata, čini se da će vrhunac pontifikata pape Franje biti Biskupska sinoda u listopadu 2023. na temu „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“. Da bismo razumjeli semantičku zbrku „Sinode o sinodalnosti“, prvo moramo razlikovati ta dva pojma. Sinoda je povijesni događaj; dok je sinodalnost “put”, “proces” koji, u ideološkom krajoliku pape Franje, odgovara primatu prakse nad doktrinom.
Pojam „sinoda” potječe od grčke riječi σύνοδος — analogno latinskoj riječi concilium — što zapravo znači „skupština” ili „sastanak” i dio je crkvene tradicije, dok je riječ „sinodalnost” neodređeni neologizam koji se prilagođava različitim tumačenjima.
Podrijetlo pojma „sinodalnost” treba tražiti u izrazu „kolegijalnost”, koji je u teološki jezik uveo o. Yves-Marie Congar, kao ekvivalent ideje sobornosti, koju su skovali ruski pravoslavni teolozi u devetnaestom stoljeću. Sobor na ruskom jeziku znači „skupština” ili „sabor”. Sobornost izražava stvarnost sveopće Crkve utemeljene na sinodama ili saborima, kojima ne predsjeda zajednička vlast, nego Duh Sveti. Congar je koncept sabornosti učinio okosnicom reforme Crkve čiji je izravni protivnik bio rimski primat kojeg je branila ultramontanistička teološka škola.
U godinama Drugog vatikanskog koncila dogma o autoritetu rimskog primata bila je glavni kamen spoticanja u ekumenskom dijalogu, a poticanje tog dijaloga značilo je isticanje “kolegijalne” dimenzije upravljanja Crkvom. To je omogućilo približavanje sinodalnoj praksi pravoslavaca i protestanata. Štoviše, došlo je do ponovnog oživljavanja „kolegijalnosti“ unutar progresivne teologije. Što je predstavljalo nastavak tendencija koncilijarizma iz petnaestog stoljeća, febronijanizma iz osamnaestog stoljeća i antiinfalibilizma iz devetnaestog stoljeća, koji su nastojali ograničiti, u različitim vremenima i na različite načine, autoritet i utjecaj papinstvo. Postojao je u tim pokretima i politički razlog. U progresivnim krugovima činilo se da se model Crkve kao “apsolutne monarhije” sukobljava s procesom “modernizacije” društva. Kolegijalnost, odnosno sabornost, izražava “demokratske” zahtjeve modernog društva.
Trebalo je osloboditi Crkvu od pravnih zamki koje je guše i preobraziti je iz vertikalne strukture u demokratsku i egalitarnu.
„Tisuću godina sve se među nama gledalo i gradilo iz papinske perspektive, a ne iz perspektive episkopata i njegove kolegijalnosti. Sada trebamo ispraviti povijest, teologiju i kanonsko pravo”. O. Congar je to napisao 25. rujna 1964., smatrajući svojom misijom borbu protiv „bijedne ultramontanističke ekleziologije”.
Njemački isusovac Karl Rahner zauzvrat je 1972. posvetio eksplozivan esej „strukturalnim promjenama u Crkvi kao zadatku i prilici”, navodeći da crkva budućnosti mora biti „deklerikalizirana, otvorena, ekumenska, demokratizirana i društveno-kritička”. Taj je pristup zauzeo dominikanski teolog o. Jean-Marie Tillard, Congarov učenik, koji suprotstavlja sinodalnost lokalnih crkava moći središnje Crkve odozgo prema dolje, dok je povjesničar o. John O’Malley nastojao uništiti “ultramontanističku” tradiciju Crkve prije Drugog vatikanskog sabora.
Dakle, kategorija „sinodalnosti” nije nastala s papom Franjom, ali je s njim postala službena paradigma koja odgovara konceptu „Crkve koja ide naprijed, one čija su vrata otvorena”. Franjo je zamijenio sliku piramidalne crkve slikom „prizmatične Crkve“:
„Prizma je jedno, ali su svi njezini dijelovi različiti; svaki ima svoju posebnost, svoju karizmu. Ovo je jedinstvo u različitosti. Na tom putu mi kršćani činimo ono što nazivamo teološkim imenom ekumenizam: nastojimo osigurati da ta raznolikost bude više usklađena po Duhu Svetom i da vodi prema jedinstvu”.
Od pedesete obljetnice ustanovljenja Biskupske sinode 2015., papa Franjo potvrdio je kako „put sinodalnosti predstavlja konstitutivni element Crkve“, iako nije pojasnio kakve će to rezultate dati. Taj put bio je otvoren, a prvo je njime krenula Njemačka biskupska konferencija koja je 1. prosinca 2019. pismom vjernicima, koje su potpisali kardinal Reinhard Marx i predsjednik Središnjeg odbora njemačkih katolika (ZDK) Thomas Sternberg, objavila da se saziva „Sinodalni put“ s ciljem proširenja na sveopću Crkvu “obvezujući“” odluka “stalne Sinode”. Nedavna studija Diega Benedetta Panette pokazuje kako njemački Sinodalni put skriva projekt reforme sveopće Crkve s ciljem “demokratizacije” Crkve i redefiniranjem papinstva. Svjedočili smo posljednjoj fazi ovog procesa (11. ožujka) u Frankfurtu, sa zahtjevima da se na sveopću Crkvu proširi ukidanje celibata, sakramentalnog đakonata za žene, pričesti za rastavljene i blagoslov homoseksualnih parova, svi zahtjevi dočekani su pljeskom okupljenih.
Možda “sinodalna Crkva” pape Franje nije ista ona kojoj se nadaju njemački biskupi, ali je sigurno da pozdravlja njihove apele i da je njihov (ali i njegov) model svjetlosnim godinama udaljen od tradicionalne strukture Crkve. Sinodalna dimenzija Crkve predstavlja očitu utopiju, a kao i sve druge utopije, ima razorni destruktivni učinak i potpuno je lišena konstruktivne sposobnosti. Pokušaj ostvarenja ovog deformiranog sna zahtijeva primjenu autoritarne i tiranske moći. Sinodalna crkva je dakle egalitarna Crkva pretočena u stvarnost kroz diktaturu sabornosti. Ali bilo bi katastrofalno boriti se protiv zloporaba moći s kojima se suočavamo negiranjem ili ograničavanjem načela autoriteta. To mogu dosljedno učiniti samo liberalni, galikanski ili modernistički katolici, svakako ne oni koji se drže tradicije i nauka Crkve.
Katolička doktrina kaže da vlast jurisdikcije pripada, iure divino (božanskim pravom), papi i biskupima. Međutim, punina vlasti jurisdikcije prebiva samo u papi, na kojemu se temelji cijela hijerarhija. Rimski prvosvećenik je suverena vlast u cijeloj Crkvi i, na temelju svog primata sveopće vladavine, ostaje njezin vrhovni zakonodavac. Ova je doktrina — već izložena na koncilu u Firenci 1439. i u tridentskom dokumentu Professio Fidei — svečano definirana na Prvom vatikanskom saboru dogmatskom konstitucijom Pastor Aeternus (18. srpnja 1870.), koja potvrđuje papinsko prvenstvo ne samo časti, nego i pravnu jurisdikciju rimskog prvosvećenika nad sveopćom Crkvom i njegovu nepogrešivost pod određenim uvjetima.
Upravo te dogme, koje je providonosno proglasio bl. Pio IX., vjerni katolici moraju koristiti protiv sinodalizma. Zapravo, samo je to put i nijedan drugi put neće omogućiti Crkvi, uvijek živoj i nepogrešivoj, da se ponovno rodi u svom svojem sjaju i snazi.
